- Andrija Mario Golubić
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Gledam gradove. Nekad su bili priča. Zgrade su imale lice, karakter, čak i brkove u obliku ukrasa na pročelju. Danas? Kocka. Betonska, staklena, bez trunke mašte. Kocka za stanovanje. Kocka za posao. Kocka za trgovinu. Kad bi arhitektima danas dali da dizajniraju Eiffelov toranj, dobili bismo hrpu aluminijskih cijevi u obliku hashtag-a.
Glazba? Nekad si po prva tri tona znao tko svira. Danas možeš preslušati deset pjesama na radiju i misliti da svira jedan te isti izvođač, samo u različitim raspoloženjima algoritma. Auto-tune je postao novi nacionalni instrument. U glazbi, umjesto da me fascinira “najnoviji hit”, meni zvuče svi isto — isti beat, isti filteri, isti refreni koje može otpjevati i perilica rublja. I nekad se pitam — jesam li ja star ili se svijet stvarno promijenio?
Automobili? Nekad su izgledali kao umjetničko djelo na kotačima. Danas, sve marke nalikuju na copy-paste. Možeš staviti znak bilo kojeg proizvođača i ne bi primijetio razliku.
Sve što je moglo biti jedinstveno, originalno, “tvoje” – polako su zamijenili standardi, norme i “efikasnost”. Znaš onu priču da je to radi brže gradnje, niže cijene, veće dostupnosti? Laž. Danas im treba tri godine da izgrade zgradu koja izgleda kao Excel tablica.
Ovo nije samo napad na arhitekturu, glazbu ili industriju. Ovo je sustavno peglanje ljudskog duha. Kreativnost nije umrla sama od sebe. Stavljena je na infuziju i ostavljena da polako vene.
Jer, kreativan čovjek razmišlja, pita se, preispituje pojave oko sebe. A sustavu ne trebaš ti koji se pitaš “Zašto svi auti izgledaju isto?” ili “Zašto glazba zvuči kao da ju je napisala perilica rublja?”. Sustavu trebaš ti koji se zadovoljavaš gotovim rješenjima i kupuješ priču da je sve to “za tvoje dobro”.
Ali, znaš što? Još uvijek ima onih koji se ne daju. Još uvijek postoji netko tko će iz betonske kocke napraviti nešto svoje. Još uvijek ima ljudi koji će umjesto algoritma poslušati svoje srce. Još uvijek postoji čovjek koji će uzeti običan papir i olovku i nacrtati nešto što ne stane u norme.
Tesla? Umjesto bežične struje i eksperimenata s energijom iz etera, rekli bi mu: “Gospodine Tesla, to je preskupo. Možemo li to prepakirati kao pretplatu od 29,99 eura mjesečno uz dodatnu naknadu za uključenje?”
Leonardo da Vinci? Umjesto letećih strojeva, radili bi mu pritisak da dizajnira sklopivu verziju koja stane u dostavni kombi, s logom korporacije i tri godine jamstva.
Danas bi sve te genijalne ljude, umjesto da im puste ruku, smjestili u ured s rokovima, excel tablicama i PowerPoint prezentacijama. A sve što bi im izašlo iz glave prošlo bi kroz filter: “Je li to u skladu s trenutnim tržišnim trendovima i profitnim ciljevima?”
Problem je što su kroz povijest svijet gurali naprijed oni koji su izlazili iz okvira. Ali današnji sustav te okvire ne samo da brani — on ih gradi visoke, debele, od betona, s nadzornim kamerama i čuvarima na svakom uglu.
I tako, kad se pitaš zašto više nema građevina koje ti oduzimaju dah, glazbe koja ti para srce, izuma koji mijenjaju svijet — sjeti se da nije stvar u tome da genija nema. Oni su tu. Samo što ih netko drži na kratkom povodcu i daje im da crtaju nove varijacije iste sive kocke.
Znaš, kad gledam svijet oko sebe, sve više imam osjećaj da sam zalutao u katalog Ikeinih proizvoda. Ljudi, zgrade, ideje — sve je uredno složeno, sve je “po standardu”. I sve je toliko slično da ti se mozak sam počne vrtjeti u “demo modu”.
A ja? Ja sam očito kvar u sustavu. Čudak. Onaj koji stoji ispred nove staklene kocke od 12 milijuna eura i pita: “A gdje su vam detalji? Gdje je ovom zdanju duša? Gdje je onaj jedan element koji nitko prije nije napravio?”
Kažu da treba ići ukorak s vremenom. Ali, što ako to vrijeme ide prema litici? Trebam li stvarno trčati s gomilom samo da ne ispadnem “nazadan”? Možda je istina jednostavna: svijet više ne voli one koji se usude stati i reći — “Ovo što radite nije genijalno. To je lijena kopija.” Ljudi kao da se boje biti drugačiji, radije se priklanjajući ‘copy – paste’ većini želeći biti nalik jedni drugima, stopljeni u masi robota ispranih mozgova koji ne misle svojim glavama, već svoje mozgove daju na upravljanje sustavu.
I zato, dok drugi traže kako da naprave bolju kocku, ja ću i dalje sanjati piramide. I ne, neću se uklopiti. Jer, kad se jednom uklopiš, prestaneš postojati. Ne uklapam se. Ne zato što ne mogu, nego zato što ne želim.
Dok vi gradite bolje kocke, ja crtam krivulje. Dok vi pratite trend, ja tražim smisao.
Dok vi šutite da se ne biste nekome zamjerili, ja govorim, jer šutnja ubija. Ne vjerujem u filozofiju – “tako se to danas radi”. Ne vjerujem u stav – “to je normalno”. Tko to uopće određuje što je normalno? I ne vjerujem da je bilo koja kopija napredak. Ako me zbog toga smatrate ludim — to je dobro. Ludi ljudi su jedini koji još vide boje u ovom svijetu punom sivila.
U nenormalnom svijetu izokrenutih vrijednosti, normalan čovjek bit će proglašen ludim, jer vjeruje u bolji, pravedniji svijet u kojemu se ljudi ne boje biti svoji, autentični, u kojemu ljudi ne žele biti kopije nametnutih standarda. Odreći se sebe u ime abnormalnog, hladnog i bezličnog svijeta? To je kompromis na koji nikada neću pristati.
