Još razmišljam, ujutro se probudim, ali ne otvaram oči, strah me je – nestat će jedna divna slika iz nekog davnog vremena s kojom sam se probudila. Od kuda ona jutros tu? Je li to mozak sam vrši inventar jednog prohujalog vremena zaturenog u lagumima njegovih dubina?
Svijest rijetko silazi u te stare arhive, valjda preokupirana sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću. Je li ta jedna blijeda slika personifikacija svega onog lijepog što nam je pomoglo da stignemo tu gdje jesmo? A dole ima toliko toga lijepog i dragog.
Odakle jutros jedno toplo ljeto na krivudavoj stazi kroz vrbak uz rijeku. Možda da me podsjeti na sve ostvarene i neostvarene snove, planove, na sve živote i njihovu isprepletanost i njihove utjecaje koje je tada teško bilo prepoznati. Valjda je mozak jutros riješio da me časti, naviru samo lijepa sjećanja koja izazivaju blaženu toplinu u grudima, zato nikako ne otvaram oči, možda magija nestane?
Možda je sve podsjetnik da više nema vremena, ni smisla bahato bacati najdragocjenije vrijeme. Veliki planovi su došli i prošli, ostaje samo saznanje da svakom satu i svakom danu, priđemo kao da smo samo danas još tu. Ostaje nam šarenilo bijelih oblaka u kojima svatko od nas prepoznaje svoje likove i figure.
Ostaje nam nježnost, osmijeh, topla riječ, dodir ruke i svijest da još možemo dati drugima razlog za osmijeh i pogled ka svojim likovima i figuricama u nježnim oblacima koji lagano plove ka nekim drugim pogledima! Snovi su čudo.
