U životu svakoga od nas postoje trenuci kada zastanemo i začudimo se kako vrijeme brzo prolazi, a možda se usput i pogledamo u zrcalo i otkrijemo još nešto uznemirujuće, a to je naša osobna prolaznost.
Jedan od načina na koji možemo osvijestiti i spoznati tu nemilosrdnu prolaznost obično se dogodi kada izgubimo neku blisku, srcu dragu osobu. U tim trenucima shvatimo da svijet nema vremena utihnuti na minutu i pokloniti se.
I zato, zastanimo na trenutak. Provedimo što više vremena s našim voljenima, jer oni neće biti vječno pored nas. Praštajmo jedni drugima, jer oprost je najveća vrlina koja iscjeljuje duh i tijelo.
Spustimo pogled i uputimo poneku lijepu riječ onome tko nas promatra s čuđenjem i poštovanjem, jer to maleno stvorenje uskoro će odrasti i otići.
Sjetimo se pokloniti topao zagrljaj onome pored nas, jer to je jedino blago koje ništa ne košta, a dajemo ga srcem. “Volim te”, poljubac i zagrljaj mogu izliječiti ranu, ako dolaze iz dubine srca.
Držimo se za ruke i cijenimo trenutke zajedništva, jer jednoga dana neće nas biti.
Da, i smijte se! Smijte se često, iskreno, dugo i glasno. Smijte se dok ne ostanete bez daha.
Suze nam se svima događaju, ali izdržite, odbolujte, preživite i recite dragim ljudima da ih volite,
jer život se ne mjeri brojem udisaja, već trenucima koji nam oduzimaju dah.
Želim vam da se u godini koja dolazi što više grlite, da se što više smijete i radujete, da bezuvjetno ljubite, da u teškim trenucima brišete suze jedni drugima, jer tako se duše ljube i iscjeljuje tijelo.
