Na taj način imamo već notornu medijski nam nametnutu polarizaciju društva koja prikriva onu stvarnu, u kojoj i jedna i druga strana gube, a „robovlasnik“, „imperij“, „nadzor“ – slavi pobjedu nad razjedinjenim narodom koji ne vidi da se sam za sebe mora izboriti, na isti način kojim se tako uspješno izborio za druge.

Nemoguće je nažalost kod nas zaboraviti Drugi svjetski rat i to nam je bolna točka, otvorena rana koju je nemoguće zacijeliti. Svatko tuđu tezu vidi kao provokaciju i osuđuje ju, a onda kontra efektom, budi emotivno nabijenu strukturu koja osjeća to kao napad na svete vrijednosti, ali pored zdravih očiju ne vidi da je to samo udica na koju su ljudi ulovljeni i da na to ne trebamo ni u kojem slučaju pristajati, odnosno nasjedati, jer je kontraproduktivno za sve nas kao pripadnike jednog društva koje to nikako ne uspijeva biti upravo zbog te razjedinjenosti.

Ali, mi se ne možemo složiti. Zašto? Zato jer politička scena odigrava takav spin da upravo profitira na jeftinim bodovima, skriva prave uzroke siromaštva i bijede te jača poziciju – održivosti – kroz nadmetanje i igrokaz na koji sudionici pristaju. Zar smo doista toliko naivni da svaki dan iznova pristajemo sudjelovati u tom otužnom igrokazu? Recimo već jednom – NE nametnutim nam podjelama i pokušajmo spasiti ovo posrnulo društvo od potpune propasti.

Političari nam se doslovno smiju u lice. Takva struktura moći od hrvatskog naroda radi sprdnju te nanovo oživljuje strast koja se vodi za tim da isprazni iskonske nagone prema – utvari – to jest, izmišljenom „neprijatelju“ – i nevjerojatno je kako takva banalnost – uvijek iznova uspješno osvaja umove i stavlja ih u službu pogodnu za izazivanje „napetosti“ – a samim time lako priprema tlo za novi udar na hrvatski identitet, za potkopavanje istinskih vrijednosti u ime bezvrijednosti, za daljnje omalovažavanje domoljublja, iskrivljavanje činjenica, promociju lažnih i neutemeljenih teza, korištenje emotivne osjetljivosti – kako bi se na taj podli način uvjerilo same Hrvate da su oni svi zajedno – međusobni neprijatelji, a ne braća i sestre i, na kraju krajeva, jedna bogata multi kultura – bogata svim mogućim plodovima, vrijednostima i bojama – kako od duha, tako i od prirodnih ljepota, izvora i blagostanja – koje ne znamo unovčiti i profitirati kao zajednica koja je prošla sve moguće jezive strahote svih ratova i ništa od toga nije naučila. Ne znamo unovčiti vlastite vrijednosti, jer se bavimo glupostima koje nam vladajući nameću putem svojih kanala.

Zar nam još uvijek nije dosta jednih te istih podvala i nepravdi? Zar nam nije dosta manipulacije od strane vladajuće klase? Na greškama bismo trebali nešto učiti i nastaviti put nekim novim koracima. Nevjerojatno je da danas nakon svega, u tzv. demokraciji i teško izborenoj i stečenoj slobodi (ako se to uopće može nazvati slobodom nakon rasprodaje svega, op. a.) – mi još uvijek nastupamo kao podanici i sluge, a ne kao ponosni krojitelji vlastite sudbine. Prisjetimo se samo kako smo i duhom i tijelom složni kao sluge, a kako smo razjedinjeni dok nikome ne služimo. Zar nam doista uvijek treba neki strani gospodar? Zar nam, nadalje, treba ta razjedinjenost koja nas razara iznutra? Upitajmo se – hoćemo li s njom profitirati ili sami sebe uništiti kao narod? Hoće li naš narod ikada progledati i napokon početi gledati naše zajedničke interese, a ne interese moćnika koji nas svojim čizmama gaze, radeći iz nas budale i koristeći našu tragičnu povijest protiv svih nas?