Svatko svijet gleda na svoj način, promatrajući ga svojim očima, iz svog kuta gledanja na isti i s nekim svojim interesima i to je sasvim legitimno. Netko bi mogao reći – kako bismo ga drugačije gledali nego svojim vlastitim očima? No, upitajmo se – jesmo li ikada pokušali vidjeti svijet očima nekog drugog čovjeka koji živi u tko zna kakvim životnim uvjetima – drugačijima od naših?
Također, je li netko ikada na tren vidio svijet onakvim kakvim ga mi vidimo i zamislio sebe u našoj situaciji? Je li to uopće moguće, netko bi se mogao upitati. Naravno da jest, ako želimo jedni drugima biti pravi prijatelji. Bolji svijet gradi se boljim razumijevanjem među ljudima. Ako želimo bolje razumjeti jedni druge, trebali bismo moći vidjeti svijet očima drugog čovjeka.
Ovdje govorim o našoj sposobnosti da pokušamo istinski, a ne površno razumjeti drugog čovjeka, zamisliti sebe u njegovoj ili njezinoj situaciji. Riječ je o našoj mogućnosti ili pak nemogućnosti suosjećanja s drugim ljudima. Riječ je o istinskoj empatiji.
Kako otuđenje među ljudima biva intenzivnije, tako se mogućnost poistovjećivanja ljudi s nečijom situacijom svakim danom sve više smanjuje i empatije među ljudima biva sve manje, što suvremenim vladarima ide na ruku. Jer, kada ljudi nemaju empatije, tada neće moći razumjeti drugog čovjeka i mnogi će međuljudski odnosi pucati, a moćnici upravo to i žele. Žele hladnoću međuljudskih odnosa kako bi lakše mogli manipulirati i vladati ljudima.
Do sukoba među ljudima dolazi upravo zbog toga što često ne poštujemo tuđa razmišljanja, što nismo spremni čuti drugu stranu, što većina ljudi vidi samo ono što oni žele vidjeti, ne želeći trošiti vrijeme na tzv. ‘druge ljude’. Sebičnost nikada nije bila izraženija nego što je to danas. Kolektivni duh lagano nestaje. Zajedništvo postoji u mitovima i bajkama. Interes je ostao jedini koji može povezati ljude na određeno vrijeme (dok taj interes traje).
Digitalni svijet društvenih mreža izvršio je svoj psihološki utjecaj na ljude te su u stvarnom svijetu počeli funkcionirati kao avatari u virtualnom svijetu – brišući i dodajući ljude kako im dođe. Ljudi preko noći zaboravljaju ljude koji su im pomogli, okreću se jedni protiv drugih bez ikakvih problema. Jedni druge brišu, blokiraju i dodaju, ovisno o trenutnim interesima i raspoloženjima.
Impulzivnost je postala poželjna. Odricanje od bilo kakve emotivnosti također je poželjno. Bilo kakvo iskazivanje emocija danas se smatra staromodnim i patetičnim. Materijalizam je strašno uzeo maha. Duhovnost plače. Oholost je nešto što ćemo primijetiti kod velikog broja ljudi. Pohlepa također. Uzalud je Gandhi govorio kako na svijetu ima dovoljno resursa za svačije potrebe, ali ne i za svačiju pohlepu.
Materijalni moćnici ponašaju se kao mali bogovi – kupuju i prodaju ljude, igrajući se s njima kao šahovskim figurama, baš kao što se igraju i sudbinom svijeta dok su u toj igri šahovske figure države i državice sa svojim narodima iliti građanima. Moćnici misle da su Bogom dani i da svijet postoji samo zbog njih. No, niti jedan bogataš nije postao bogat bez pomoći siromašnih ljudi, kao što niti jedan vladar ne bi to mogao biti da mu sluge i robovi u tome ne pomažu.
MSMedijski nam se putem nameće jednoumlje, dok se svako propitivanje tog jednoumlja prokazuje i kažnjava na razne načine. Većina se priklanja MSM struji mišljenja šireći je poput kuge i nastavljajući je nametati svima ostalima. Nema ravnopravnosti u razmjeni mišljenja, jer u svakoj se raspravi gotovo uvijek nađe neka individua koja nameće drugima svoje razmišljanje kao jedino ispravno, dok se ostali ljudi obično povlače u svoje mišje rupe, ne želeći nametljivcima mrsiti račune.
Imamo jedan kolektivni i nametnuti nam narativ, a na razini međuljudskih odnosa svatko vidi samo ono što on vidi, ne želeći ni na trenutak čuti i vidjeti svijet onako kako ga čuje i vidi njegov sugovornik. Individualizam je uspio preplaviti svijet. Čast parlamentarnim iznimkama. Kolektivno jednoumlje indivudua pomelo je zdrav kolektivizam slobodnomislećih ljudi koje nikakav kolektivizam ne može ugroziti.
Ovaj je svijet u sukobu sa samim sobom ne samo zbog toga što se okrenuo protiv čovjeka, već i zbog toga što se i sam čovjek okrenuo protiv drugog čovjeka. Individualisti su se prepali kako će izgubiti sebe ako se na trenutak predaju kolektivizmu pa su pojačali dozu sebičnosti, pohlepe i egoizma.
Humanost u takvim uvjetima nema velike šanse, ali to ne znači da trebamo prestati vjerovati u bolji i humaniji svijet. Naprotiv… On je tu, nadomak ruke, u našim srcima, on je u našoj sposobnosti da istinski vidimo i čujemo jedni druge, što nam doista ne bi trebalo biti teško.
