A već će sutra to danas postati novo jučer u kojem smo brinuli o novom sutra koje se kao najveći dar uvijek u pravo vrijeme manifestira kao današnji dan i najveća sreća od svih, jer ga upravo živimo i osjećamo u venama.

Jučer, danas i sutra su jedno. Jedan dan. I mi u njemu. Naizgled sami, a opet spojeni nevidljivim nitima postojanja. Svako je jučer bilo i danas i sutra. Svako danas bilo je sutra i kad tad postaje jučer. Svako sutra bit će i danas i jučer. Iako nam se ponekad čini kako se vrijeme poigrava s nama, što više o njemu promišljamo, to više uviđamo da nismo ni u kakvoj zamci, već samo otkrivamo da je sve Jedno, da smo svi mi Jedno.

Krajem godine oslobađamo se straha od ‘nemilosrdnog’ vremena. Bezuvjetno mu se predajemo vjerujući svim njegovim obećanjima. I ono također vjeruje nama i našim obećanjima i velikim odlukama koje donosimo. Nikada nam nije dosta vremena. Uvijek nam fali još koji sat svakoga dana kako bismo stigli obaviti sve što želimo. Zašto smo toliko opterećeni vremenom? Zašto ne bismo živjeli kao da vrijeme ne postoji?

Kazaljke sata čine nas užurbanima i rastresenima. Žurno privodimo naše poslove i obveze kraju, spremajući se za još jedan novi početak.

Dan po dan. Dolazi, traje u nama i prolazi kroz nas. Naš je život u svakome od njih. Krajem godine svi nekako intenzivnije razmišljamo o prolaznosti, o tome kako se još jedna godina bliži svome kraju i odlazi u nepovrat.

Koliko u iščekivanju nečeg lijepog volimo prolaznost, toliko je se ponekad i bojimo. Putujemo mi tako kroz naše dane, mjesece i godine, uvijek s nekim novim snovima i nadanjima, čas hrabro, čas plaho, čas brzim i sigurnim koracima u poznatom smjeru, čas polaganim opreznim koracima kao kada u mraku ne vidiš put. Naš se korak kroz život mijenja iz dana u dan.

Svjetionik za kojim tragamo je u nama. Ne bojmo se stoga ni kalendara, ni pješčanog sata. Svakoga smo dana ponovno rođeni baš kao i svaki novi dan koji se uvijek događa po prvi puta u povijesti.

Mijenjamo se, sazrijevamo, ali u nama uvijek ostaje onaj dio nas koji je živio i u onim dragim nam i sada već minulim danima, tjednima, mjesecima i godinama. Ne zaboravimo ih. Ne prepuštajmo zaboravu ni minutu našega života. U njima je naša snaga koja će nam trebati i u danima koji su pred nama. Pronađimo ih u našim srcima i na dragim nam fotografijama.

Zagonetka koja je pred nama ima svoje rješenje. Ono nije negdje daleko. Vrlo je blizu svakome od nas…

Vrijeme koje je prošlo nije nestalo. Jedino što ponekad zaboravljamo gdje je vlak za putovanje kroz vrijeme kojim u trenu možemo ponovno biti u bilo kojem trenutku našega života. Taj vlak je u svima nama. Samo trebamo znati pronaći put do njega.

Sve smo to mi. Sve su to naše godine kojima smo poklonili vrijedan dio sebe i koje su nama nešto vrijedno darovale i dovele nas do sadašnjeg trenutka. Sve ih trebamo voljeti. U svakoj smo od njih nešto novo spoznali i naučili nešto o sebi i ljudima koji nas okružuju.

Budimo zahvalni na svakoj od tih lekcija. Nemojmo ih zaboraviti. Trebat će nam i u danima koji su pred nama. Godine neka prolaze. One su samo broj. Da. Samo broj. A mi budimo u svakoj od njih i u svakom njihovom danu prisutni svim svojim bićem i s istim žarom, voleći svaku od njih, svaku minutu svakoga dana i sve nas u svima njima.

Sve prolazi, ali ima ono nešto neizrecivo što nikada proći neće. Svatko od nas nazvat će to nekim svojim imenom. Tako i treba. Svatko prepoznaje svoj put prema našoj unutarnjoj svjetlosti koja nas miluje nježnom rukom vječnosti, govoreći nam: Vječnost je jača od svake prolaznosti. Nemojmo to nikada zaboraviti. Prolaznost je samo varka koja želi naš strah. Vječnost je ta koja nam poklanja ljubav i stavlja osmijeh na lice, oslobađajući nas svih tereta i omogućavajući nam neopterećenost brojkama…

Od srca vam svima želim sretnu i uspješnu Novu 2024. godinu, ispunjenu ljubavlju i trenucima istinske i bezvremenske životne radosti!