Čovjeku je prirođena začuđenost svijetom i svim stvarima i pojavama koje nas okružuju, pa si svakim danom svatko od nas postavlja tisuće pitanja od kojih su brojna upravo na temu rada i odabira našeg osobnog zaposlenja, poziva, zanimanja, zadaće, posla…

Svaki je čovjek najsretniji kada njegov rad predstavlja njega osobno i kada je u službi njegove osobne misije na ovome svijetu. I stvaralaštvo je posao. I slika, i pjesma. I pisana riječ. I ples.

Ne radi svatko ono što voli i za što je stvoren, ali svatko od nas nešto radi, otkrivajući kroz rad granice svojih mogućnosti i šireći svoje horizonte. Ako već ne radimo ono što volimo, morali bismo barem zavoljeti ono što činimo i u tome naći neki smisao. Sretni su oni ljudi čija priroda je u skladu s njihovim pozivom, rekao je Francis Bacon. Kad volite posao koji radite, svaki je dan blagdan, nadovezao se Frank Tyger.

Otkriti zašto postojiš i u čemu si najbolji najveća je zagonetka našeg postojanja, ona ovaj život čini posebno zanimljivim. Zašto onda ipak jedni druge pitamo: Što radiš? Gdje i za koga radiš?… kada nam odgovori na ta pitanja ne moraju reći baš ništa osobito o osobi s kojom razgovaramo. Prava pitanja trebala bi glasiti: Zašto postojiš? Kojemu cilju si posvećen?

I, kako je tužno misliti kako je svatko od nas zamjenjiv, kada to u biti nije istina. Svaki čovjek je jedinstven, neponovljiv original. Čovjek nije stroj i neće to nikada biti. Čak ni radnik na pokretnoj traci u tvornici nije u potpunosti zamjenjiv, jer svaki od njih će na svoj način, nekim svojim stilom i svojom brzinom sudjelovati u tom radu. Uvijek će se naći netko drugi da zamijeni nekoga na nekoj poziciji, ali ta nova osoba taj će posao obavljati na svoj način.

Čovjeka možemo fizički zamijeniti nekim drugim kako bi se obavio neki posao, ali svatko će tome poslu dodati dio svoje energije, svoje kreativnosti i svoga duha, pa u tom smislu tvrdnja o apsolutnoj zamjenjivosti pada u vodu. Svatko je umjetnik svoga života. Baš svatko. I svačija je uloga u ovome svijetu jednako važna za postojanje ovoga svijeta ovakvog kakav jest. Kada govorimo o nečijoj vokaciji, govorimo o tome kako je svatko od nas pozvan na otkrivanje sebe i svojih sposobnosti.

“Otkriti svoj poziv znači biti sposoban kroz svoj rad davati čistu ljubav, čistog iskonskog sebe. Jer tada, izražavajući se kroz poziv omogućavamo našem do jučer nevidljivom i automatiziranom radu da postane vidljiva i opipljiva ljubav.” (Kahlil Gibran). 33 Osobni darovi svih onih koji kroz svoj poziv pokazuju svijetu svoju ljubav neopisive su i neprocjenjive vrijednosti našeg sveukupnog postojanja.

Znanje je jedna stvar, a spoznaja je nešto sasvim drugo. Skupljanje znanja je skupljanje informacija koje nam mogu biti od koristi. A spoznaja, za razliku od pukog znanja, znači da smo i mi sami dio onoga što smo spoznali, spoznaja je naša vrlo osobna reakcija na svijet u kojem živimo.

Prionuti radu iz pukog naučenog znanja, nije isto što i prionuti nekom radu nakon spoznaje. Znanjem prihvaćamo život onakvim kakvim ga je zamislilo društvo u kojem živimo, dok spoznajom u trenu pretvaramo naš život u čudesno, mistično putovanje.

Mnogi izumi također su darovani čovječanstvu kao iskazi čiste ljubavi. Tako su braća Wright bila zaluđena i zaljubljena u san o letenju, a njihov poziv da budni sanjaju, tj. da budu probuđeni u spoznaji da ništa nije nemoguće i da svatko treba slijediti svoj san, rezultirao je prvim zrakoplovom.

Ako živimo otvorena srca i vjerujemo u sebe i svoje snove, svatko od nas može čovječanstvu ostaviti u naslijeđe nevjerojatna djela i izume. Boraveći u svom laboratoriju, danonoćno radeći, jedući i spavajući u njemu, Thomas Alva Edison osvrnuo se na svoj rad sljedećim riječima, s ponosom, a istodobno skromno ustvrdivši: “Sve je to bila čista zabava. U cijelome životu nisam radio niti jedan jedini dan.”

A Mark Twain je svoj rad usporedio s igrom, rekavši: “Posao koji sam radio, radio sam ga jer je za mene to bila igra.” Tko je rekao da se čovjek u jednome trenutku života, kada djetinjstvo završi – mora prestati igrati? I koji je to uopće trenutak u kojem prestaje djetinjstvo? Nije li čovjek na neki način dijete cijeloga života? Kada shvatimo da imamo pravo igrati se cijeloga života, tada ćemo i u našem radu biti znatno učinkovitiji i sretniji, pogotovo ako on bude odraz naše osobnosti, rezultat naših životnih spoznaja i dio ispunjenja naših životnih ciljeva i snova.