Prije sam se pitala zašto je tome tako, borila se u sebi, nervirala se, udarala glavom u zid, plakala, a sada mi je nepravda nažalost postala nešto normalno zbog čega se više ne uzrujavam, jer mi to narušava zdravlje, a bez toga kao da nemam život. Zašto mi je nepravda postala nešto normalno? Zato što je doživljavam gotovo svakodnevno. Nisam ni podobna – stranački umrežena osoba, ni pripadnica tajnih društava pod krinkom humanitarnih organizacija. Živim normalnim građanskim životom, a jedina veza sa sustavom su mi računi koji mi ispadaju iz poštanskog sandučića koji će, ako ih ne platim na vrijeme – rezultirati opomenama. Idealan sam kandidat za nepravde jer nisam dio tih umreženih struktura.

Obično sam pogonsko gorivo ovog pokvarenog sustava i nije mi ni u kojem slučaju drago zbog toga da samim svojim postojanjem hranim cijelu četu uhljeba plaćajući račune i poreze, a da s druge strane taj isti sustav meni i svima ostalima koji nisu dio te kriminalne organizacije pljuje u lice. Sustav od mene i od ljudi kao što sam ja samo uzima, a nama ne da da ostvarimo niti jedno jedino pravo koje bi po svim zakonima imali pravo ostvariti, niti na umjetničko-stvaralačkom polju, niti na bilo kojem drugom. Sustav će uvijek naći način da te odbije ako bilo što od njega zatražiš. Jedino što ćeš uspjeti bez da imaš vezu je eventualno izvaditi osobnu kartu kada ti stara istekne. Za sve moraš imati vezu. Svatko se snalazi kako zna i umije i o tome šuti.

Gadi mi se sve to. Gadi mi se način na koji ovo društvo funkcionira. Idem sama. Korak po korak. I uzdam se u sebe i svoje znanje i iskustvo. Ovo je sustav ‘duboko umreženih i međusobno povezanih ljudi na raznim osnovama’ koji ne doživljavaju nas ostale ljude – obične smrtnike. Zanimamo ih samo kao pogonsko gorivo od kojeg žive kako bi mogli vikendima ići po shopping centrima – svojim omiljenim izletištima za praznoglave i bezidejne ljude koji samo žele potrošiti novac kupujući stvari koje im ne trebaju, a praznicima na neke egzotične destinacije s kojih će nas na društvenim mrežama obilato častiti slikama od kojih će mnogima sline curiti iz usta jer si nikada u životu neće moći priuštiti to što si mogu oni – samoizabrani i nevidljivim korupcijskim nitima međusobno povezani lokalni moćnici. I sve te nakaradne palače i dvorci u kojima žive ti suvremeni (ne)uglednici umišljajući si da su kraljevi i kraljice samo su njihovi ovozemaljski domovi iz kojih će kad-tad morati izaći na putu za nigdje. Jer, ne znamo kamo će oni to ići kada krenu na put u jednom smjeru. Na onome svijetu tih luksuznih domova neće biti niti će itko mariti za njihovu imovinu oko koje će se na sudovima njihova djeca svađati. A nitko ne živi vječno. Osim duša koje to doista jesu.

Eto što društvo od nas čini. Prisiljava nas da gušimo svoje emocije i postanemo bešćutni borci za puko preživljavanje. U jednom trenutku sam shvatila da nemam ništa od uzrujavanja. Time ništa neću postići. Tako je – kako je. Živimo u surovom društvu u kojem je snalažljivost najvažnija disciplina od svih ostalih. Zato se više niti ne pitam zašto je sve tako kako je. Niti jedna vijest o nekoj nepravdi, korupciji i kriminalu više me ne iznenađuje. To mi je postalo normalno. Ovo surovo društvo učinilo je svoje i naviknulo me je na svoju surovost i pokvarenost. Nove generacije odgajaju se kao wannabe kriminalci i prepredenjaci, jer već sad vide da će moći preživjeti jedino ako se na vrijeme nauče biti surovi, beskrupulozni, prepredeni i pokvareni. Kao poštenjaci su ga nagrabusili sto posto.

Nakon nekog vremena počinješ prihvaćati novo nenormalno i nemoralno kao nešto posve normalno, jer si svjestan da sam ne možeš ništa napraviti, a s istomišljenicima se tu i tamo sretneš ponajviše u virtualnom svijetu, ali vidiš da niti tu nema neke homogenosti. Svatko svakoga vidi kao neku prijetnju ili konkurenciju što je više nego žalosno. Ja baš nikoga tako ne gledam. Nemam to u sebi. Ničije postojanje ne doživljavam kao prijetnju. Svatko ima pravo na svoj život i svoje postojanje. Svakome izađem ususret, pomognem ako mogu jer me to ispunjava posebnim osjećajem zadovoljstva i drago mi je kada nam se ljudi javljaju sa svojim pismima i materijalima za objavu na portalu Epoha. Tako će biti i dalje i na tom se planu nikada neće ništa promijeniti.

Većina ljudi ne voli pomagati drugima. Čak i ako samo pričaš o nečemu, bilo čemu, nikada od velikog broja ljudi nećeš dobiti potpunu informaciju, već uvijek djelomičnu iliti polovičnu, što je već postalo naporno. Ljudi koji ne vole pomagati drugima potrudit će se da ti ne pomognu, nego da ti samo oduzmu vrijeme. Neće ti čak ni običnu informaciju dati.

Škrtac ostaje škrtac. Možeš ga ne znam koliko puta počastiti. On tebe neće. Kod jedne škrtice sam jednom u životu popila čašu Cedevite koju mi je ta škrtica stavljala pod nos još godinama kasnije. „Kaj nije bila fina Cedevita?“ Neki su ljudi doista nevjerojatni. A ta ista osoba godinama je ljetovala kod mene na moru i uživala dok sam je častila po najfinijim restoranima, a da ne govorim o tome kolike sam joj usluge učinila u životu. Naši telefonski razgovori zvučali su ovako – ta individua mene nazove i šapće mi u telefonsku slušalicu – daj me ti nazovi da ne trošim. I ja bih je nazvala, misleći kako stvarno nema novaca za telefon. A imala je, samo ih nije htjela trošiti. To su ljudi. Gledaju svoje interese. Sami smo krivi ako si dozvolimo takve odnose. Naravno da danas više nemam takve ljude oko sebe čija čaša Cedevite vrijedi više od svijeta jer je to nešto što su oni dali od sebe i s time se teško nose.

Neki dan sam, primjera radi, jednom mom prijatelju, nakon što mi je javio za svoju povredu, dala savjet da za uganuti gležanj kupi medicinski gel koji će mu pomoći smanjiti bolove. Poslala sam mu link i sliku da vidi točno kako to izgleda i kako se zove. Bio je u strašnim bolovima. Taj čovjek mi je na kraju dana toliko zahvaljivao na toj informaciji da sam ostala šokirana. Zar je ovo društvo otišlo toliko daleko da nam zbog takve informacije netko toliko zahvaljuje? Očito da jest. A radi se inače o divnom čovjeku koji također doživljava brojne nepravde kao i svi mi i već je oguglao pa mu je čudno kada je netko prema njemu čovjek.  

Emocije su još uvijek tu, naravno da ih ne mogu ugušiti niti želim, ali sam svjesna da je ovaj svijet toliko pokvaren, licemjeran i premazan svim mogućim mastima da je uzaludno trošiti vrijeme svoga života i svoju energiju na preodgoj ljudi. Neće licemjer prestati biti licemjerom jer bismo mi to htjeli. Niti će lopov prestati krasti, niti lažov lagati. Samo ćemo izgubiti dragocjeno vrijeme svoga života koje smo mogli uložiti puno pametnije – u promatranje lijepih krajolika, u slušanje ugodne glazbe, u tišinu i unutarnji mir iz kojeg izviru najveće mudrosti, u druženje s dušama s kojima se međusobno dotičemo i iscjeljujemo te s kojima zajedno rastemo i jedni druge motiviramo i bodrimo. Vrijeme je ulog s kojim trebamo postupati pametno.

Što stariji bivamo, to bivamo svjesniji svakog krivog trenutka koji je bačen u vjetar te sukladno tome bivamo sve stroži prema sebi svaki put kada se to dogodi. Tada sebi obećamo da se to više neće i ne smije ponoviti. I idemo dalje svjesniji svakog novog trenutka za kojeg želimo da je onaj pravi. I – sretni smo kada uspijemo svakog od njih provesti upravo onako kako bismo mi to htjeli, a ne kako bi to htjelo društvo, netko drugi ili treći. Tko bolje od nas može znati kakve mi to trenutke želimo? Nitko. Baš nitko. Mi smo kreatori svoga života i nitko drugi nije pozvan govoriti nam kako bismo trebali živjeti, zarađivati za život, odmarati se, ljubiti, liječiti se ili rekreirati i provoditi naše slobodno vrijeme.

Nepravde su postojale i postojat će. Na nama je da promijenimo sebe i počnemo voljeti sebe i svoj život unatoč svim nepravdama. No, naravno, dužni smo pisati i govoriti istinu o svijetu u kojem živimo. Ali, nemojmo da nas ta istina opterećuje. Znamo da ne živimo u bajci. Moćnici nisu tu da nam osmišljavaju bajku, oni će nam uvijek osmišljavati samo novi pakao, za to su majstori. Bajke su ono što stvaramo mi sami u našim privatnim vrtovima. To je jedina tajna preživljavanja u ovom surovom svijetu. Naš mali privatni svemir pun predivnih boja, mirisa i zvukova, pun ljudi koje volimo i koji nas vole, pun predivnih trenutaka koji čine najljepša sjećanja. To što pakao postoji i što bi netko htio da u njemu živimo, ne znači da ćemo na to pristati i da nećemo vjerovati u naš mali privatni raj.