- Elia Pekica Pagon
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Ljubav… Nešto što se često spominje. A, koliko se zapravo razumije? Ljubav.
Ljubav je nešto što svima nedostaje pa čak i onda kada toga nismo niti svjesni, jer smo zaokupljeni trivijalnim stvarima koje postoje kako bi nam odvraćale pozornost od pravih životnih vrijednosti i odvele nas u bespuće nebitnosti.
Nikada nam ne može biti dosta ljubavi. Opojna je. Mirisna. I divna. Ideš. Živiš. Radiš. Žuriš. Putuješ. Trošiš sate svoga života tko zna na što i koga. Je li sve to vrijedno tvoga vremena? To je pitanje svih pitanja. I, onda dok bespomoćno i neumorno plivaš u tom moru izgubljenih sati odjednom zastaneš i sjetiš se – ljubavi. Da, ljubavi. Nečeg toliko važnog.
Što bi uopće moglo biti važnije od ljubavi? I, koliko smo te ljubavi danas dali jedni drugima? Pitajmo se svake večeri kada još jedan dan ostaje iza nas – jesmo li mogli dati više ljubavi jedni drugima? Jesmo li mogli dati više topline jedni drugima? Životnog žara? Odgovor je uvijek isti – mogli smo.
Uvijek možemo dati više. Baš uvijek. Ljubav ne treba datum da bi prebivala u nama i među nama. Ona je jednostavno tu i čeka da je se sjetimo. Ne treba joj pojačalo. Niti antena. Osjeća se i na daljinu i na blizinu jednako intenzivno. Sjetimo se onog divnog osjećaja prve zaljubljenosti i unesimo taj osjećaj u naš svakodnevni život. Zaljubimo se u život. Zaljubimo se u svaki dan. Tada će ljubav znati da je razumijemo…
Danas na svijetu ima previše osamljenih ljudi. Otuđenje je uzelo previše maha i kao da nitko nikoga više ne primjećuje. Postali smo ovisnici o digitalnoj komunikaciji odrađujući naše odnose lajkovima, porukama i gifovima. Prestrašno. Na taj se način ti naši odnosi neće održati na životu. Naši su odnosi živi tek onda kada smo doista zajedno, kada jedni druge možemo pogledati u oči, kada se možemo primiti za ruke i zagrliti i poljubiti jedni druge.
Tužno je sve to. Svakom čovjeku je potrebna ljubav pravog, živog čovjeka, a ne gif na monitoru ili zaslonu mobitela. Ne može digitalna simulacija ljubavi zamijeniti pravu ljubav i prave, žive međuljudske odnose.
Neka nitko ne bude sam. Pružimo ruke, pružimo ljubav jedni drugima. Čovjek je potreban čovjeku. Netko to shvati prije, netko kasnije, ali život se potrudi da sve nas na to kad-tad podsjeti.
Upućeni smo jedni na druge i bez obzira na to koliko nas je pojelo sveopće otuđenje, negdje duboko u svima nama živi svijest o upućenosti ljudi jednih na druge ljude. Njegujmo stoga naše odnose s pravim ljudima, oni su naš najveći blagoslov. To su ljudi s kojima rastemo u duhu i s kojima se međusobno nadopunjujemo. Volimo se, ljudi, život je tako kratak. Živjela ljubav!
