Uvijek se nekako više radujemo suncu, podcjenjujući kišu. Jesu li to predrasude ili što? Većinom se kišu poistovjećuje s lošim raspoloženjem i tugom koje uz pomoć kiše postajemo svjesniji. Kišne dane obično proglašavamo lošim danima u kojima se iščekuju neki bolji dani, u kišne dane pozivamo se na narodnu mudrost kako iza kiše mora doći sunce… Povlačimo se u svoje svjetove, dok kapi kiše udaraju po našim prozorima, držeći nas u kišnoj neizvjesnosti odgađanja sretnih trenutaka.

Ne, nismo dužni čekati život, jer on već čeka na nas, dok mi čekamo njega. Život se ne čeka. Život se živi. Svaki je trenutak onaj pravi za sreću i snove koje želimo ostvariti, pa tako i trenutak u kojem odgađamo sreću zbog kiše i sunca koje tek treba doći.

Nismo ni svjesni koliko smo puta upravo zbog kiše odgodili nešto što smo željeli učiniti, ostvariti. Kiša nam ne smije biti izgovor za zaustavljanje vlaka kojim putujemo kroz život i metafora odgađanja sreće. Ona to ne zaslužuje. Ona je tu s razlogom. Donosi nam toliko potrebno osvježenje, podsjeća nas da smo dio prirode i da je voda izvor života.

Bez sunca ne bi bilo života. Ali, ne bi ga bilo ni bez kiše, zar ne? Iza kiše dolazi sunce… Volim tu narodnu mudrost, ali, kada malo bolje razmislim, i ja često zaboravljam kako je u toj mudrosti kiša podcijenjena i poistovjećena s nekim lošim razdobljem koje mora što prije proći. Zašto bi tome moralo biti tako? Zašto bi s kišom morale doći tmurne misli u naše živote? Gdje piše da mora biti tako? Zašto bi tmurni oblaci morali biti preslika naših misli? Mi smo ti koji diktiraju što ćemo misliti, a ne vremenske prilike…

Zašto bismo morali biti robovi vremenske prognoze? Ljudi se sve češće poistovjećuju s vremenskim (ne)prilikama i obično se vole žaliti kako im iste ne odgovaraju, kako im je prevruće, kako je težak dan, kako im smeta vlaga… Skidaju aplikacije za praćenje vremenske prognoze koja će potom odrediti njihovo raspoloženje u nadolazećim danima. Ovih dana nebrojeno sam puta već od nekoliko ljudi čula kako se žale jer im je aplikacija rekla kako dolaze kišni dani… Neviđena je labilnost ljudi i lakoća s kojom su spremni prilagoditi se diktatu – u ovom slučaju najobičnije vremenske prognoze. Jadna ta kiša, ljudi se najviše žale upravo na nju.

Koliko smo samo puta svi mi za vrijeme kiše poželjeli da što prije prestane padati? Bezbroj. Volimo se stalno žaliti zbog nečega pa tako i zbog toga što pada kiša, tek tako da se žalimo kako sad nećemo nešto obaviti zbog kiše, kako nas je smočila, kako smo pokisli kao miševi jer nas je uhvatila bez kišobrana… S kišobranom ili bez njega. Tu smo, obasuti, okupani kišnim kapima, svi mi – ispod istog neba. Zaboravljamo kako svijet može biti lijep i pod kišobranom.

Stanimo malo. I recimo sebi – kiša je tu s razlogom. Došla je reći koliko nas voli. Dio neba pada na nas, nebo nam stiže ususret. Putem kiše dotičemo nebo i ono dotiče nas. Vežu nas kišne kapi. Kiša nas ljubi svakom svojom kapi. Pokušajmo je zavoljeti i život će nam biti ljepši.

Mnogi ljudi podliježu predrasudama i stereotipima te olako etiketiraju vremenske prilike kao neprilike, iako one to uopće nisu. Kiša nije vremenska nepogoda, osim u slučaju poplava. Zato bismo u njoj trebali naći tračak svjetlosti. Tu narodnu mudrost možemo preokrenuti i reći kako će iza sunca doći kiša, zar ne? I, jednako joj se tako radovati kao i suncu. Ljudi su nekad živjeli u skladu s prirodom i kiša im je puno značila jer bez nje bi pusta polja ostala suha i bez plodova. Pribojavali su se sušnih godina i prizivali kišu.

Ne robujmo stereotipima. Znajmo se radovati životu u sve dane. Život je dar. I sunčan i kišan dan mogu biti sretni dani ako mi tako odlučimo, sve ovisi o našem stavu. Mi biramo kako ćemo se osjećati u svakom trenutku. Ako se želimo osjećati dobro, nema te vremenske prilike ili neprilike koja će nas u tome spriječiti.

Ima ljudi koji obožavaju kišu i presretni su kada nas obasipa svojim kapima. Često zaboravljamo kako smo živa bića koja ne mogu bez vode. Ne može ni zemlja. I zemlja ima pravo utažiti svoju žeđ. Zato, ne ljutimo se na kišu, već joj se radujmo zajedno s Majkom Prirodom čiji smo i mi sastavni dio. Iza sunca uvijek dolazi kiša. Radujmo joj se. Prepoznajmo i u njoj ljepotu koju obično pripisujemo jedino i isključivo suncu…