Svi smo mi na neki način djeca cijeloga života. Možda ponekad to zaboravljamo, puni smo briga, postajemo ozbiljni, hodamo ulicama grada zabrinutih izraza lica, ali život se uvijek pobrine da nas svako malo podsjeti da svijet može izgledati posve drugačije, ako probudimo dijete koje spava u nama, pitajući nas iz perspektive naše prošlosti, zašto smo zaboravili da možemo i imamo pravo biti dijete koje smo nekada bili?
Epoha Portal Elia Pekica [/caption] U bilo kojem trenutku mi se možemo pretvoriti u ono što smo bili nekada pa tako i u dijete. Događa se to u trenucima u kojima odbacujemo svaku ozbiljnost promatrajući sve s one vedrije strane, u trenucima u kojima zadatke koji su pred nama shvaćamo kao igru te u danima koje počinjemo ispočetka kao da nijednog prije njih nije bilo, samo zato jer smo sretni što je svanulo i ništa nas drugo ne zanima.
Novi je dan i mi smo novi u njemu. I svijet u kojem živimo svakog je dana na neki čudan i tako lijep način nevin i posve nov, ako ga poželimo vidjeti očima djeteta. I sve još može biti dobro. Nikada ne bismo smjeli misliti da je kasno za nešto. Život nam se može u sekundi promijeniti, ako smo u toj sekundi donijeli neku važnu životnu odluku i krenuli put njezina ostvarenja.
Nema ljepšeg svijeta od onog kojega gledamo očima hrabrog djeteta koje još nije upoznalo sve nepravde svijeta i koje se ne boji izreći svoje mišljenje i živjeti svoje snove.
Zato, nikada ne odustajmo od naših snova, od vjere u bolji svijet i nikada, baš nikada nemojmo zanemariti svijet viđen očima djeteta koji živi u nama. Sjetimo se toga svakoga dana i dozvolimo sebi da budemo djeca cijeloga života. Tada nećemo imati vremena za brige, nego ćemo istinski uživati u svakom trenutku, ne misleći ni na što drugo.
Sjetimo se samo onog sretnog trenutka dolaska iz škole, kada bismo bacili školsku torbu na radni stol i istrčali iz kuće – u bezbrižnu igru s našim prijateljima iz djetinjstva, dok nas s prozora nisu zvali roditelji da se vratimo kući, podsjećajući nas na obveze koje su nas čekale, a koje smo zbog igre zapostavili, uvijek uključujući i nezaobilazno pisanje zadaće za sutra, a mi bismo ih molili da nas puste da se igramo još samo malo, još samo ‘pet minuta‘. To malo, tih ‘pet svetih minuta’ koje su, naravno, uvijek potrajale znatno duže, značile su nam jako puno. Ti mali produžeci igre bili su nam sve. Te minutice provedene u bezbrižnoj igri.
Priuštimo si produžetke svake sreće. Zadržimo uvijek u sebi duh djeteta koje zna kako se živi život, kako se punim plućima živi svaki životni trenutak.
