- Elia Pekica Pagon
- Željko Koprolčec (autorica), Pixabay
Ponekad se pitam – je li ljepše putovati prostorom ili vremenom? Tada se gotovo uvijek sjetim one legendarne scene iz Velog mista u kojoj meštar govori kako je živio u mnogo država, a da se nije maknuo iz svoje čuvene ‘butige’ (omiljene lokalne brijačnice op. a.). ‘Bandire’ se mijenjaju, ali nešto se nikada ne mijenja, a to je duša jednoga grada, to su njegovi ljudi u kojima ta duša živi. Duša jednoga grada nešto je što na poseban način obilježava taj grad i važnija je od bio kakvog znakovlja, simbola i bilo čega vezanog za politiku… Jedno su vlasti, pohlepnici, političke parole (čitaj:laži) i zastave, a nešto posve drugo su ljudi koji su duša jednoga grada.
Prazni se, prazni moj Zagreb. Vraća nam se polako miris minulih dana. Odjednom čuješ zvukove koraka polupraznih ulica i trgova. Uživaš. Prepuštaš se tom bajkovitom vremeplovu nikada ugaslih snova. Ponekad su najljepša putovanja upravo ona u kojima se ne mičeš s mjesta.
Većina ljudi misli kako je jedini način da se putuje – putovati prostorom. No, tome nije tako. Ne zaboravimo da putovanje kroz vrijeme može biti vrlo uzbudljivo. Cijeli svijet nekamo putuje, jer misli da mora, dok tebi srce šapuće – ostani tu, na putovanju snova, na putu u mirnu prošlost, sve do srca onog Zagreba za kojeg svi govore kako ga više nema, a on ti se sve više otkriva sa svakim novim autom na putu prema moru…
To su ti čarobni trenuci putovanja kroz vrijeme. Dok svi masovno putuju prostorom, pojedini ljudi putuju vremenom. U tom vremeplovu, gle, i prostor se odjednom mijenja. Ponekad masovni trendovi pomažu ljudima koji nisu dio mase da se malo odmore od ujednačenìh plemenskih pokreta, da pronađu mir i udahnu miris vremena kada je Zagreb bio Zagreb… A u ljetno vrijeme on je još uvijek tu i baš mi odgovara…
Zagrebe moj, došlo mi je jutros da Ti kažem koliko Te volim. Jedno su vlasti, pohlepnici i uhljebi, a drugo si Ti, voljeni moj grade, ljepoto i radosti moja mila.
Svi vi koji ste došli živjeti i raditi u naš grad sa svih strana svijeta i stalno se imate potrebu žaliti zbog nečega što tu ne štima, nemojte misliti da je negdje drugdje drugačije. Radije naučite voljeti Zagreb kao što on voli sve vas koji ste u njemu pronašli svoj topli dom.
Poljubite radije njegovo tlo i poklonite se njemu i njegovu velikom srcu, jer darovao vam je sve ono što vam niti jedan drugi grad na svijetu nije dao. U njemu živite kao grofovi i grofice zasluženo ili ne i zato recite KAJ na sav glas i uputite zahvalnost gradu koji vas je uhljebio umjesto da stalno zbog nečega gunđate, govoreći nam pritom kako je u zemljama iz kojih ste došli toliko toga bolje. Ako vam toliko toga u našem voljenom gradu ne štima, vratite se slobodno tamo otkuda ste došli. Kako je lijepo naš dragi Dino Dvornik pjevao: „Ti moš govorit’ kontra mene i kontra cilog svita, ma neću da čujen ništa, ništa kontra Splita.“ To isto vrijedi za sve naše gradove pa tako i za moj voljeni Zagreb.
I tako, dan za danom, prolazi još jedno moje ljeto u Zagrebu. Nije to prvi put. Mnoga sam minula ljeta znala provoditi s mojom pokojnom bakom u Zagrebu te bih na more odlazila nešto kasnije kada bi plažama zavladao mir.
Baka mi je često znala reći kako je naš Zagreb najljepši upravo ljeti. Ima nešto u tome. U toj njegovoj ljetnoj tišini, kada se isprazni od ljudi i resetira, kada diše dubokim plućima, makar udisao prašinu sa silnih gradilišta, jer se obično ljeti na sto mjesta obnavlja.
Da. Važniji su mi bili trenuci provedeni s bakom nego more. Ona je bila moje more. More ljubavi, nježnosti i životnih mudrosti. Ovih dana razmišljam upravo o tome, o tim minulim ljetima, o tišini Zagreba ljeti, o praznim ulicama i trgovima, aktivnim gradilištima i zgradama obavijenim skelama dok se zrakom širi miris šute. Razmišljam o tim čarobnim trenucima života provedenim u najboljem mogućem društvu.
Kako dugo može trajati jedan dan kada ga osmisliš, kada ga voliš, kada si svjestan da se neće ponoviti nikada više, kada si priuštiš susret i ugodno druženje s dragim ljudima koji su dio tvoje duše, s kojima tvoja duša nekako ljepše diše, s kojima rasteš i koji ti ne daju da padneš, jer žive za tebe kao i ti za njih.
Ideš za dušama s kojima se međusobno nadopunjuješ, nadovezuješ, s kojima šutnjom govoriš više nego riječima. Ugodna tišina Zagreba ljeti opija me nekom posebnom radošću i budi u meni neke posebno mi drage uspomene o kojima šutim i koje mi izmamljuju zadovoljni smiješak. U meni žive sva moja zagrebačka ljeta.
Živim. Prilagođavam se svakom trenutku. Niti jedan trenutak ne propuštam kroz prste kao pijesak kako bi otišao u nepovrat. Svako zrno pijeska nosi u sebi dio nas i dio je i prolaznosti i vječnosti istodobno. Svaki je od tih trenutaka jedan vrijedan grumen zlata, onog životnog zlata koje je nenaplativo.
Nije važno gdje si. I miris gradilišta može biti poseban ako ti je srce radosno. More neće otići nikamo. Uvijek će nas čekati. Ne, nije važno niti gdje si ti, niti gdje je more. Važno je znati da su sva mora u tebi.
Osluškujem svoje korake zagrebačkim ulicama dok naše plaže žive svoju novu sezonu, a more me zapljuskuje s društvenih mreža. Kako je lijepo biti dobar prema sebi. Pustiti vjetar da se poigrava tvojom dušom. Sjetiti se svega što si prošao u životu, svega onoga što si do sada naučio o životu i razmišljati o svemu što te još čeka. Vrijeme promišljanja je vrijeme koje stoji, darujući ti neki neviđeni mir.
Zagreb ljeti oduvijek mi je nudio najbolja promišljanja i pomagao donositi najbolje odluke. Nikada dovoljno lekcija. Nikada dovoljno Zagreba. Nikada dosta moje Nazorove. Mog Britanca. Mog Tuškanca. Jabukovca. Rokovog Perivoja. Pantovčaka. Zelengaja. To zelenilo najdražeg mi kvarta na svijetu. Ta tišina ispunjena najtoplijim riječima neopisiva je. To toplo ljeto, moj Zagreb i ja. Mirnoća postojanja. Kao da vrijeme stoji. Neka stoji. Uvijek spoznajemo nešto novo. O sebi i drugima. I putujemo dalje kroz život koji uvijek mora nekud ići.
Uvijek se nauči nešto novo i pronađe neka nova sreća trenutka kojeg ćemo osmisliti jer se neće ponoviti nikada više. Život je najbolji kada shvatiš da više nemaš vremena za krive stvari. Vrijeme? Nemaš ga više za bilo što te ne čini sretnim. Ne postoji više za krive stvari i krive ljude. Počneš ga nemati niti sekunde za ono što te ne ispunjava kako bi ga imao za ono što te ispunjava i čini sretnim.
Tada mirno koračaš kroz vojsku onih ljudi koji ti žele skinuti osmijeh s lica, a ti ga pronađeš u sebi. I pronađeš tako i ljude koji vole tvoj osmijeh, kao i ti njihov. Tvoj osmijeh tvoj je štit. Kao i tvoj grad. Samo jedan grad na svijetu može biti tvoj, a to je grad u kojem si došao na ovaj svijet. U tom trenutku stvaraš s tim gradom jednu posebnu, neraskidivu vezu koju nikada nitko neće moći razoriti.
Shvatiš neke stvari o životu i ništa nakon toga nije isto. Najvažniji navijač za tvoju sreću sam si sebi. I najveći oslonac. Mudrac si. Sve. Odjednom, sve je na svome mjestu. Nisi sam. Samoća to više nije. Vedrina je. Vedrina koja te ispunjava nekom posebnom blagošću dok koračaš ulicama svoga života, svoga grada. Da. U svome si rodnom gradu. U njemu nikada nisi sam. U njemu su svi tvoji koraci. Svi tvoji usponi. Sve tvoje pobjede. U njemu je tvoj život. U njemu si autentičan, onaj pravi, kakav jesi… U njemu si svoj na svome. U njemu su i suze slatke, jer tu si doma.
Gdje god bili, naš rodni grad živi u nama i oko nas, on je dio nas i mi smo dio njega. Živo ga se sjećamo gdje god da se nalazimo. Razmišljam i ovog ljeta o svim mojim dosadašnjim putovanjima, koferima, avionima, vlakovima… i mojim mislima koje su za tih putovanja bile uvijek usmjerene ka mom rodnom Zagrebu.
U svakoj odsutnosti iz mog voljenog Zagreba, u misli su mi dolazili dragi mi ljudi, drage mi slike, mirisi i zvukovi mojih ulica i trgova, meni drage uspomene, naši gradski susreti subotom.
Zagreb živi u mom srcu i ja u njegovom. Svaki rastanak s njim uvijek mi je teško padao, ali je zato svaki moj povratak bio nova sreća, a bakin zagrljaj bio je jedan od najvećih razloga toj sreći.
Da, svatko od nas može u bilo kojem trenutku otići iz Zagreba, ali Zagreb iz našeg srca neće otići nikada, kao ni mi iz njegovog. Zagreb ljeti za mene je oduvijek bio i ostao nešto posebno. U te vruće ljetne dane izlazi na vidjelo njegova topla duša, grijući nas i tješeći nas, vraćajući nam osmijehe na lica, dok zajedno listamo po uspomenama koje nam nudi kao na dlanu. Hvala Ti Zagrebe, hvala Ti što me tako lijepo voliš. Nitko ne voli tako lijepo kao Ti. Prepuštam se Tvojim čarima. Volim moja zagrebačka ljeta. Tako su posebna i čarobna.
Zagrebe moj, Ti za mene nikada nećeš biti ono u što te nužni tokovi vremena i ljudi koji ne poznaju Tvoju mirnu dušu pretvaraju. Ti si za mene oduvijek bio i ostao tako nježan, romantičan i tih. Volim taj naš ljetni mir. Volim taj iznenadni šum vjetra pred kišu koji prekida sparinu i krošnje stabala kada nam se jave svojim šumom prkoseći vrućini. Volim polagana zagrebačka popodneva, bez žurbe, ona u kojima vrijeme stoji, a mi uživamo u tim bezvremenskim trenucima. Volim Te, Zagrebe moj. I Tebe i sva moja zagrebačka ljeta koja tako brižno čuvaju Tvoju dušu od zaborava, smještajući sve nas u Tvoje toplo i sigurno krilo.
Izvor snimki: YouTube
