Ono što me zanima me je to kako ljudi u tom sustavu kojega su primorani plaćati žive. Upitajmo se – jesu li svi ljudi u našem okruženju sretni? Imamo li svi jednaka prava? Ima li privilegiranih među nama? Ima li u našem društvu obespravljenih ljudi? Osjećamo li se ponekad kao taoci nemilosrdnih vladara? Osjećamo li se ponekad kao zarobljenici iza nevidljivih rešetaka?

Svi mi jako dobro znamo odgovore na sva ova pitanja i svi mi znamo da nam ti odgovori daju pravu sliku društva u kojem živimo. Sve je vrlo jednostavno i prava slika društva je pred našim očima.

Svi mi znamo da ovo nije pravedno društvo, već trulo društvo puno korumpiranih umreženih pojedinaca koji se jako dobro snalaze u tom korumpiranom okruženju, rekli bismo da u njemu plivaju kao ribe u vodi. A svi mi ostali koji se nešto slabije snalazimo u tom društvu, primorani smo davati, davati i samo davati bez da išta od tog istog sustava primamo osim novih računa, opomena i naredbi. Sve se više bojimo takvog društva, jer sve je manje ljudi na političkoj sceni koji su spremni ozdraviti naše okruženje na svim razinama.

Ne vjerujem u društvo u kojem je jednima dobro, a drugima ne, u kojem su nekome sva vrata otvorena, dok se drugima zatvaraju pred nosom. Ne možemo funkcionirati u društvu u kojem nekome teku med i mlijeko u potocima, dok netko drugi nema pravo niti na kap mlijeka.

Nikada ne bih mogla uživati u nečemu dok netko drugi pati. Bilo bi mi neugodno da sam neki menadžer s nakaradno ogromnim primanjima i podijelila bih bez razmišljanja svoje blagostanje s drugim ljudima, kako bi i njima bilo dobro kao i meni. Ne bih imala potrebu za bahaćenjem i prenemaganjem pred ljudima koji nemaju za kruh i mlijeko, već bih učinila sve da svi imaju podjednako kako bismo se mogli družiti i međusobno komunicirati na približnoj razini. Prevelike razlike u životnim standardima sprječavaju ljude da se međusobno druže na jedan ugodan i prisan način. Previše je napetosti među ljudima, upravo zbog tih društvenih razlika.  

Ničije blagostanje ne smije biti izgrađeno na temeljima nečijih suza. Ničiji dobitak ne smije biti nečiji gubitak. Ničija sreća ne može biti izgrađena na temeljima nečije nesreće. Ničiji dobitak ne može biti nečiji gubitak. To je čisti lopovluk i otimačina. Kako bi netko nešto dobio, netko drugi to isto mora izgubiti… Eto kako već desetljećima funkcionira ovaj sustav.

Zašto je dijelu ljudi oteto pravo na dostojanstven život? Nije li ponašanje privilegiranih ljudi čista otimačina života i prava na život velikoj skupini ljudi kako bi ti isti privilegirani pojedinci i njihovi kompanjoni živjeli onako kako žive – kao mali bogovi. Sreća je dobra jedino onda kada se dijeli s drugim ljudima, a vrlo je gorkog okusa kada se pohlepno uzima samo za sebe. Tada je vrlo samotna i sumorna. Oduzimati osmijehe drugim ljudima kako bi se netko smijao od uha do uha neće toj osobi dugoročno donijeti sreću, to je sigurno. Svaki osmijeh koji se ugasio zbog nekoga bit će jednog dana nečija suza. Tada neka se otimač tuđih osmijeha sjeti svih trenutaka kada je mogao učiniti nešto da i drugima bude dobro, a nije to učinio iz vlastite pohlepe, zlobe ili tko zna čega.  

Ravnomjernost u uživanju u resursima je moguća. Ravnopravnost među svima nama također. Ovaj je svijet – svijet sviju nas. Ova predivna zemlja također zemlja je sviju nas. Ovaj grad također – naš je grad, grad sviju nas. Resursa ima sasvim dovoljno za sve ljude na svijetu. Zašto bi onda netko morao biti gladan? Zašto bogataši toliko uživaju u tuđoj gladi i neimaštini? Gdje je u tome naslada? Nije li ljepše vidjeti svijet u kojem je svima dobro? Nije li ljepše vidjeti svijet u kojem se svi raduju životu, u kojem svaki čovjek ima pravo na osmijeh?

Čuda su moguća. Možda se jednog dana svi mi probudimo i shvatimo da su sve nepravde bile samo ružan san. Uvijek može biti bolje, zar ne? Ali, ne samo nekima, već svima nama. Oni koji misle samo na svoje dobro, zanemarujući dobro drugih, morat će se jednog dana otrijezniti. I zato, neka nam svima bude dobro. I, bit će nam svima dobro – kada pohlepnici shvate da ovaj svijet ne postoji samo zbog njih, već zbog svih nas, kao i mi za njega.

Neki će sada reći – ali pohlepnici to neće nikada shvatiti. Neće, naravno, jer to su u pravilu sebični ljudi koji se nikada ne mijenjaju. Ali, mi smo tu da ih na to podsjetimo i da uzmemo stvari u svoje ruke, da im kažemo da svi mi imamo pravo na život dostojan čovjeka i da to nije njihovo ekskluzivno pravo koje su si tako bahato uzeli.