Umjetničko djelo počinje u činu stvaranja. Autor u njega ulaže cijeli svoj aparat: osjećaje, iskustva, želju za ljepotom, transcendencijom, filozofskim i poetskim, težnju za višim smislom. Čin je jedinstven, iskustven i ograničen — ali iz njega nastaje djelo, koje je otvoreno, neograničeno i subjektivno.
Svako novo djelo nosi u sebi sve prethodne — svaki autorov rad ostavlja trag u sljedećem, svaki čin stvaranja je sloj u kontinuumu umjetničke povijesti. Djelo, međutim, nije završeno u trenutku stvaranja; ono čeka susret s drugima. Tek u iskustvu čitatelja, gledatelja ili slušatelja, djelo postaje ostvareno.
Taj susret je uvijek subjektivan: svaki čitatelj u djelu vidi samo svoj odraz. Svaki odraz je vrijedan i legitiman, jer doprinosi životu djela. Što više interpretacija nastane, djelo je življe, bogatije i višedimenzionalnije. Nema konačnog značenja — značenje postoji samo u mreži interpretacija.
Umjetnost stoga nije vlasništvo autora, nije ni objekt za prosudbu — ona je prostor mogućih iskustava i značenja, beskonačno proširiv. Djelo je trag, čin, zbroj, odraz i susret; njegova vrijednost mjeri se u životu koji stvara u svijestima drugih.
Umjetničko djelo postoji tek u susretu: svaki čitatelj u njemu vidi svoj odraz, i svaki odraz doprinosi njegovoj beskonačnoj životnosti.
