Lula ili ne? Predodžba, slika, iluzija ili poticaj na razmišljanje? To zasigurno nije lula koju netko može pućkati. Hoćemo li je vidjeti na ovoj slici ili ne? Ovisi o nama samima. Riječi i slike ne moraju nužno odražavati objekte koje vidimo, kao što ni objekti ne moraju biti pupčanom vrpcom vezani za riječi i slike koje ih predstavljaju. Cijeli ovaj svijet je jedna velika iluzija u kojoj živimo i koje smo svi mi dio. Nestvarno je stvaran i stvarno nestvaran istodobno.
Sve je u kontradikciji i prepušteno našim mislima. Svijet je prepun paradoksa. Ništa ne mora, ali istodobno i može biti onakvim kakvim se čini. Riječ ne mora i može biti slika. Slika ne mora i može biti riječ. Objekt ne ovisi ni o slici, ni o riječi, a opet mogu zajedno postojati, ne ugrožavajući jedni druge, već naprotiv.
Sve je prepušteno umjetničkoj slobodi i slobodi našeg doživljaja. René Magritte, kojega su često ljudi pitali upravo o njegovoj poznatoj slici, rekao je kako to zasigurno nije lula koju netko može napuniti, već samo slika koja prikazuje lulu. Zato je i napisao da to nije lula.
“Da sam na svojoj slici kojim slučajem napisao: Ovo je lula, lagao bih.“, rekao je. O jednom od njegovih najprepoznatljivijih djela (ulje na platnu iz 1929. godine) koje je Magritte nazvao “Varka slika”, dok ju je javnost upamtila po nazivu koji korespondira natpisu koji stoji na njoj “Ovo nije lula”, najbolje govori djelo samo.
Ono nas poziva u čudesan svijet nadrealizma u kojem sve počinje iznova i u kojem ne postoji svijet kakvog poznajemo, već onakav kakvog još nikada prije nismo vidjeli, ponekad šokantan, ponekad čudesno bajkovit, a često vrlo blizak neobjašnjivim snovima punim oksimorona, onih u kojima u neskladnom skladu biva spojeno nespojivo.
Riječima velikog umjetnika: “Biti nadrealist znači izbrisati iz svoga sjećanja sve ono što smo vidjeli te biti u stalnoj potrazi za nečim nikada dosad viđenim.” Jer, Magritte je lijepo rekao: “Glavni cilj umjetnosti je misterij.”
