- Jimmy Barka
Prava kreativnost nije samo sposobnost čovjeka da stvori nešto novo, već njegova sposobnost da u trenutku krize, gubitka i ograničenja pronađe novi način razmišljanja, novi smisao i novi put. Kada nestanu gotova rješenja i kada se čovjek više ne može osloniti na ono što mu je poznato, on je primoran aktivirati vlastitu unutarnju snagu i početi stvarati ono što ranije nije mogao niti zamisliti.
Tek kada čovjek izgubi svu nadu, aktivira se prava kreativnost. Zamislimo čovjeka koji je cijeloga života vjerovao da pred sobom ima put. Išao je tim putem zato što je vjerovao da će ga odvesti tamo kamo želi stići. Imao je planove, ciljeve, očekivanja. Vjerovao je da, ako dovoljno radi, dovoljno planira i dovoljno vjeruje, može predvidjeti svoju budućnost.
A onda, jednoga dana – put nestane. Ne postoji plan B. Ne postoji poznato rješenje. Ne postoji sigurnost da će sve biti u redu. Postoji samo jedno pitanje: „Što sada?“ Možda upravo u tom trenutku počinje ono najautentičnije u čovjeku. Jer, dok imamo jasan put pred sobom, mi pratimo taj put, a kada tog puta više nema, moramo ga sami osmisliti.
I upravo tu počinje naša priča o kreativnosti. Kada govorimo o kreativnosti, najčešće mislimo na umjetnost, znanost, književnost, glazbu, inovacije, izume ili sposobnost da proizvedemo nešto novo i originalno. Ali, kreativnost je mnogo dublja od toga. U filozofskom smislu, kreativnost predstavlja čovjekovu sposobnost da na stvarnost odgovori na nov način.
To znači da kreativnost nije samo stvaranje nečega što ranije nije postojalo. Kreativnost može biti i stvaranje novog načina života, pronalaženje novog smisla, novog odnosa prema sebi i novog odnosa prema svijetu, promjena načina razmišljanja i dojučerašnjih stavova.
Zato se postavlja pitanje: Da li nam je za kreativnost potrebna sigurnost – ili upravo njena odsutnost? Paradoks je u tome što čovjek često postaje najinventivniji onda kada mu nedostaje ono što je smatrao neophodnim. Kada imamo sve mogućnosti, možemo birati između postojećih rješenja.
Kada mogućnosti nestanu, primorani smo stvarati nova. Nedostatak proizvodi pitanje, a pitanje otvara prostor za kreativnost. Ovu ideju možemo promatrati kroz filozofiju egzistencijalizma.
Jean-Paul Sartre polazi od ideje da čovjek nije unaprijed definiran nekom konačnom biti.
Čovjek se oblikuje kroz svoje izbore i postupke. To je istovremeno i sloboda i teret. Jer, ako nismo unaprijed određeni, onda smo odgovorni za ono što ćemo od sebe napraviti. Ali što se događa kada okolnosti nisu ono što smo izabrali? Nismo birali gdje ćemo biti rođeni. Nismo birali sve gubitke koje ćemo kroz život doživjeti. Nismo birali svaku nepravdu koja će nas zadesiti.
Nismo birali sve okolnosti u kojima ćemo morati donositi bitne odluke. Ipak, čak i tada ostaje jedno područje koje nam često niko ne može potpuno oduzeti: naš odgovor na ono što nam se događa. Upravo tu se pojavljuje prostor slobode.
Čovjek možda ne može birati sve okolnosti svoga života, ali može sudjelovati u stvaranju značenja koje će tim okolnostima dati. A to je već kreativni čin.
Albert Camus ovu problematiku dovodi do krajnjih granica kroz svoju filozofiju apsurda. Čovjek želi smisao. Želi vjerovati da događaji imaju svoj red, logiku i svrhu. Ali svijet nam često ne daje odgovore koje očekujemo. Čovjek se pita: „Zašto?“ A svijet šuti.
I upravo u tom raskoraku između čovjekove potrebe za smislom i svijeta koji mu ne garantira smisao nastaje ono što Camus naziva apsurdom. Ali odgovor na apsurd ne mora biti predaja.
Može biti stvaranje.
Ako svijet ne nudi unaprijed napisanu priču, možda čovjek mora početi pisati svoju. Ako ne postoji unaprijed određen odgovor, možda ga moramo stvoriti. I upravo ovdje dolazimo do jedne od najvažnijih misli ove teme: Kreativnost počinje onda kada prestanemo očekivati da će nam život ponuditi gotovo rešenje.
Tada prestajemo čekati i počinjemo stvarati. Friedrich Nietzsche ide još jedan korak dalje.
Za njega čovjek nije gotov proizvod, već biće koje neprestano treba prevladavati samoga sebe.
To znači da kriza našeg identiteta ne mora biti samouništenje. Ona može biti i mogućnost novog početka koji sam po sebi predstavlja kreativnost u osmišljavanju sebe.
Ako se sruši slika koju smo imali o sebi, otvara se pitanje: Tko mogu sada postati? Možda smo godinama vjerovali da smo ono što radimo. Možda smo mislili da nas definiraju naš posao, novac, status, obrazovanje, društveni položaj ili mišljenje drugih ljudi. A onda odjednom sve to nestane. I ostajemo sami sa sobom, jer mi nismo niti naš novac, nit naš status, niti ovisimo o mišljenjima drugih ljudi.
Tada se pojavljuje jedno zastrašujuće, ali istovremeno oslobađajuće pitanje: Tko sam ja kada više nemam ono čime sam do sada definirao sebe? To pitanje može biti početak naše unutarnje kreativnosti. Jer, kada stara definicija mene nestane, pojavljuje se mogućnost da izgradim novu definiciju sebe, da se ponovno izgradim. Ali, ovdje moramo biti vrlo oprezni.
Nije svaka patnja kreativna. Nije svaki gubitak izvor snage. Nije svaki očaj početak genijalnosti.
Ponekad čovjek pati i jednostavno nema snage za stvaranje. Ponekad ga kriza u potpunosti slomi.
Zato ne treba romantizirati patnju. Patnja sama po sebi ne proizvodi kreativnost.
Ono što može proizvesti kreativnost jest čovekov odgovor na patnju. Upravo je ovo posebno važno kod Viktora Frankla. Frankl je kao psihijatar i neurolog, ali i kao čovjek koji je preživio koncentracijski logor, postavio jedno od najtežih pitanja ljudske egzistencije: Kako čovjek može nastaviti živjeti kada mu je gotovo sve oduzeto?
Njegov odgovor bio je povezan sa smislom. Čovjek ne može uvijek promijeniti ono što mu se dogodilo. Ali može pokušati pronaći način da tome da smisao. I upravo tu se krije ogromna ljudska stvaralačka moć. Jer smisao nije uvijek nešto što pronalazimo kao gotovu stvar.
Ponekad je smisao nešto što stvaramo svojim izborima, svojim odnosom i svojim djelovanjem.
Zato bih početnu rečenicu naše teme malo preoblikovao. Ne bih rekao: „Tek kada čovjek izgubi svu nadu, postaje kreativan.“ To bi bilo previše jednostavno. Rekao bih: „Čovjek postaje istinski kreativan tek onda kada shvati da se više ne može osloniti na stara rješenja i da će morati sam osmisliti novi odgovor na mnoga pitanja.“ To je velika razlika. Jer gubitak nade može čovjeka odvesti u apatiju. Ali može se dogoditi i nešto drugo. Može nestati stara nada. Nada da će se sve riješiti samo od sebe. Nada da će netko drugi pronaći odgovor umjesto nas. Nada da će se prošlost vratiti. Nada da će život ponovo postati onakav kakav je bio.
I upravo kada ta nada nestane, čovjek može otkriti jednu novu vrstu nade: nadu u vlastitu sposobnost da nešto stvori. Zamislimo čovjeka koji izgubi posao. Prva reakcija može biti:
„Sve je gotovo.“ Ali druga mogućnost glasi: „Ako više ne mogu živjeti na ovaj način, što mogu učiniti od onoga što znam?“
Čovjek doživi veliki neuspjeh. Može reći: „Ja nisam uspio.“ Ali može pitati i:„Što sam iz ovog neuspjeha naučio i što sada mogu učiniti drugačije?“ Čovjek izgubi nešto što je smatrao najvažnijim. Može pokušati vratiti prošlost. Ali može i postaviti pitanje: „Što mogu sada izgraditi, a što ranije nisam ni pokušao?“
U svakom od ovih primjera događa se ista transformacija. Čovjek prelazi iz pitanja:
„Zašto se ovo meni dogodilo?“ u pitanje: „Što ja mogu učiniti s onim što mi se dogodilo?“
Prvo pitanje traži objašnjenje. Drugo pitanje traži stvaranje. I možda je upravo to prava bit kreativnosti. Kreativnost nije odsutnost problema. Kreativnost je novi odnos prema problemu.
Ne možemo uvijek promijeniti situaciju. Ali možemo promijeniti način na koji je promatramo.
A ponekad promjena perspektive otvara mogućnost koju ranije nismo mogli vidjeti.
Zatvore se jedna vrata. Kreativnost ne znači da beskonačno udaramo u ta ista vrata. Kreativnost znači da pogledamo oko sebe i pitamo: „Da li postoji drugi izlaz?“ ili „Gdje su vrata koja će se otvoriti?”A što ako izlaza nema, ako ga ne vidimo, iako nam je možda pred očima? Tada se pitamo: „Mogu li nešto učiniti?“
Tu dolazimo do još jednog važnog filozofskog paradoksa. Često mislimo da je sloboda jednaka velikom broju mogućnosti. Što više mogućnosti imamo – slobodniji smo. Ali možda nije uvijek tako. Ponekad nas previše mogućnosti paralizira. Kada možemo birati između svega, teško nam je izabrati bilo što.
Nasuprot tome, ograničenje nas ponekad primorava na odluku. A odluka pokreće djelovanje.
Djelovanje pokreće stvaranje. Zato ograničenje ponekad može postati okvir u kojem nastaje kreativnost. Umjetnik ne stvara zato što nema granice, već upravo zato što postoje boja, platno, forma, vrijeme i prostor.
Pjesnik ne piše zato što ima beskonačno riječi na raspolaganju, već zato što od ograničenog broja riječi pokušava stvoriti nešto što ranije nije postojalo. Čovjek, na sličan način, od ograničenog života pokušava stvoriti jedinstvenu priču. Zato možda najdublja kreativnost nije stvaranje umjetničkog djela. Nije ni pronalazak nove tehnologije. Nije čak ni velika poslovna ideja.
Najdublja kreativnost može biti: stvaranje novog sebe. Kada čovek nakon poraza pronađe novu snagu. Kada nakon gubitka pronađe novi smisao. Kada nakon neuspjeha pronađe novi put.
Kada nakon rušenja svega što je poznavao uspije reći:„Možda ne mogu vratiti ono što je bilo. Ali mogu odlučiti što će biti sljedeće.“
To je trenutak u kojem čovjek prestaje biti samo žrtva okolnosti i postaje njihov aktivni tumač i stvaratelj. Zato naslov ove teme treba razumjeti kao filozofski paradoks. „Tek kad čovjek izgubi svu nadu, aktivira se prava kreativnost.“ Možda ne gubimo tada baš svu nadu. Možda gubimo samo jednu određenu vrstu nade. Nadu da će nas neko drugi spasiti. Nadu da će se sve vratiti na staro. Nadu da postoji unaprijed pripremljen odgovor na svako životno pitanje.
I kada ta nada nestane, može se pojaviti nešto puno dublje: odgovornost za vlastiti život. A s njom dolazi i kreativnost. Jer tada čovjek više ne pita samo: „Što će mi se dogoditi?“
Već pita: „Što ću ja napraviti od onoga što mi se dogodilo?“ Možda je upravo to jedna od najvećih razlika između čovjeka i svijeta koji ga okružuje. Svijet nam nešto daje. Svijet nam nešto oduzima. Svijet nas ograničava. Ali čovjek ima sposobnost da od onoga što mu je dato napravi nešto novo.
Od bola može napraviti iskustvo.
Od iskustva – mudrost.
Od gubitka – novi početak.
Od ograničenja – ideju.
Od ruševina – novi oblik.
I zato čovjekova kreativnost možda nije najveća onda kada ima sve. Možda je najveća onda kada mu ostane vrlo malo – ali mu još uvek ostane sposobnost da kaže: „Počet ću ponovo.“ I zato bih ovaj svoj članak završio jednom slikom. Zamislimo čoveka koji stoji pred zidom. Pokušavao je proći kroz njega. Udarao je u njega. Čekao je da se zid sam sruši. Nadao se da će se pojaviti neka vrata kroz koja će proći.
A onda jednog trenutka shvati: Vrata se možda nikada neće pojaviti. I tada ima dvije mogućnosti. Može sjesti ispred zida i reći: „Ovdje se moj put završava.“ Ili može pogledati zid i reći:„Ako ovdje nema vrata – napravit ću ih sam.“ U toj jednoj odluci nalazi se bit ljudske kreativnosti. Jer kreativnost ne počinje uvijek tamo gdje postoji sloboda.
Ponekad počinje upravo tamo gdje slobode gotovo da više i nema. Ne počinje uvijek onda kada imamo odgovor. Ponekad počinje onda kada odgovor ne postoji. Ne počinje nužno onda kada imamo nadu.
Ponekad počinje onda kada nestane nada da će se nešto promijeniti samo od sebe. I tada čovjek napravi ono što je možda njegova najveća sposobnost: od neizvesnosti napravi mogućnost, od ograničenja napravi prostor, od gubitka napravi smisao, a od kraja – novi početak.
Zato prava kreativnost možda nije sposobnost da izmislimo nešto što nikada nije postojalo.
Možda je prava kreativnost mnogo jednostavnija i mnogo teža: da od života koji nismo planirali napravimo život koji ipak možemo prihvatiti kao svoj.
I možda baš zato, kada nestane posljednji poznati put, čovjek po prvi put u svome životu doista počinje hodti svojim putem. Jer kada više nema puta kojim možemo krenuti – tada počinje mogućnost da ga sami napravimo.
