Osobnost djeteta ne stvara se u školskoj klupi. Temelji se postavljaju u obitelji, u prvim godinama života. U vrtiću, školi i društvu dijete samo pokazuje ono što je već ponijelo od kuće. Način na koji rješava sukobe, kako reagira na granice, što misli o sebi i drugima.

U prve tri godine dijete uči što znači ljubav, povjerenje i sigurnost. Do šeste godine oblikuje se karakter, empatija, kontrola impulsa, odnos prema autoritetu. Kasnije, u školi i pubertetu, ti obrasci samo izlaze na površinu, nažalost na njih najviše utječu njihovi vršnjaci koji ih okružuju, a posebno vođe vršnjačkih skupina, koje u obitelji nisu dobili ispravne temelje.

Zato, kad tinejdžer digne ruku na drugog, to nije „problem škole“, „sustava“ ili „vršnjaka“. To je najčešće neizrečeni poziv u pomoć djeteta koje nije na vrijeme naučilo što su granice, suosjećanje i odgovornost. Škole i institucije mogu pomoći, ali ne mogu popraviti ono što u obitelji nije izgrađeno. Roditelj je prvi i najvažniji odgojitelj, a ne učitelj, ne policajac, ne psiholog.

Vrijeme da pogledamo unutar svojih domova, prije nego što opet gledamo snimke nasilja među djecom, jer sve počinje (i može se spriječiti) – u obitelji. Samo danas se obitelji gube u trci za golim preživljavanjem, a djecu sve više odgaja ulica i video klipovi s nasilničkim sadržajem. Ne nužno samo slikom, već i sadržajima koji prenose nasilničke poruke i govor mržnje.