Krivi smo i mi. Mi koji nosimo, koji pristajemo iz straha ili navike i sudjelujemo kao tihi sudionici. Umjesto da zaustavimo korupciju, mi joj dodajemo gorivo s molbom i kešom u ruci, jer smo ranjivi, jer ne želimo čekati. Najgore je što time pljujemo po onih 99 % zdravstvenih djelatnika koji su pošteni, vrijedni i izgaraju za čovjeka. Mi smo ti koji u žitu potičemo kukolj, pa se onda čudimo što raste.

Hipokrat je govorio o čistoći poziva. Možda je vrijeme da se i mi zakunemo kako nećemo više hraniti ono što nas potkrada iznutra. Niti kokošima, niti kuvertama, već zahvalnošću, povjerenjem, poštovanjem i jednostavnim: „Od srca hvala“ – svima koji samo rade svoj posao. Da mijenjamo društvo kako bismo im mogli zahvaliti većim plaćama za pošteno obavljene poslove, da nam ne bježe iz zemlje i da ne pomisle na korupciju.

Da, možda i kava, ali ona prava, s čovjekom, a ne doktorom, sestrom ili tehničarem – ona ljudska, bez zadnje namjere.

Sve je počelo s kokoškom. A što je bilo prije – kokoš ili jaje?