Kao da je nogometna utakmica, a ne rat. Za koga bih trebao navijati? Ja navijam jedino za život čovjeka.

Ne zanima me ni tko je tko, ni tko u što vjeruje. Važno mi je samo da je čovjek u nevolji. Po tome su svi oni moja braća i sestre, ali imaju krive “očeve” i “majke” u odijelima. “Roditelje” koji rat gledaju iz bunkera, kilometrima daleko od onih koji ginu. Njihova djeca ne idu u rat. Njihova djeca ne umiru, ali će ti objasniti zašto je to sve “nužno”.

Kako se možete moliti za “sigurnost svojih vojnika”, dok ti isti vojnici ubijaju nečiju djecu? Kakva je to vjera koja opravdava smrt? Ovo nema veze sa svetim ratovima. Ovdje ništa nije sveto, a najmanje ljudski život. Ovo ima veze isključivo s novcem, moći i egom.

Najgore od svega je spoznati kako ljudi na sve to gledaju kao na puki sadržaj. Kao da ih sve to ne dotiče, kao da ih se ne tiče. Skrolaju. Netko pogine. Idemo dalje. I onda biraš stranu kao da biraš klub. A mrtvi šute.

Bajram Šerif Mubarek Olsun i Sretan Uskrs svima koji ih slave – ako u ovim ludim vremenima uopće znamo što slavimo. A svima nam treba samo jedno: MIR.