- Ines Knežević
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Kada se govori o nacionalizmu, najčešće se prizivaju slike ponosa, domovine, zastava i zajedništva. No, povijest pokazuje da je nacionalizam često bio alat, a ne cilj. To je alat moćnika da skrenu pogled ljudi s onoga što se uistinu događa iza kulisa.
Dok mase mašu zastavama i vjeruju da brane čast nacije, često se odvija nešto drugo: rasprodaja resursa, donošenje zakona koji idu protiv ljudi, gušenje slobode govora i polagano pretvaranje čovjeka u poslušnog kotačića u stroju.
Vlade i elite neprestano stvaraju krize i podjele kako bi lakše održavale kontrolu. Nacionalizam im u tome služi kao savršena kulisa: dok se narod prepire oko simbola i identiteta, prava moć prelazi u ruke banaka, korporacija i skrivenih struktura koje ne polažu račune nikome.
Iza velikih riječi o narodu i domovini često se skriva tiho brisanje granica suverenosti prema interesima globalnih centara moći. Ljudi se uvjeravaju da su “slobodni”, a zapravo se njihovi životi sve više oblikuju prema agendama koje dolaze izvan njihovog domašaja.
Time pažnja javnosti biva skrenuta s onoga što zaista oblikuje našu svakodnevicu.
Nacionalizam u takvom obliku služi da se prikrije niz procesa koji ne idu u korist običnog čovjeka. Nacionalizam je dimna zavjesa.
Iza retorike o “ponosu i identitetu” Vlada želi prikriti mnoge poteze koji nisu usmjereni za dobrobit hrvatskog naroda a to su:
- Ekonomska stvarnost – rast cijena, krediti koji guše, ovisnost o stranim bankama i korporacijama.
- Privatizacije i rasprodaja – zemljišta, resursa i poduzeća u tišini prelaze u ruke globalnih igrača.
- Farmacija i prehrana – sustavno uvođenje nezdrave hrane, kemikalija i lijekova koji liječe simptome, a ne uzroke.
- Energetska ovisnost – nametanje skupih i kontroliranih izvora energije, dok se prirodni resursi naroda zapostavljaju.
- Socijalni jaz – dok elite grade bogatstvo, sve veći sloj stanovništva tone u nesigurnost.
- Medijska kontrola – priče o nacionalnom ponosu pune naslovnice, dok teme stvarnog zdravlja, slobode i suverenosti nestaju s radara.
- Digitalni nadzor – iza kulisa se uvodi tehnologija kojom se prati i kontrolira ponašanje ljudi.
- Geopolitičke igre – poslušnost stranim centrima moći dok narod misli da se vodi „nacionalna politika“.
- Stvaranje umjetnih neprijatelja – kako bi mase bile poslušne i u strahu.
- Oduzimanje suvereniteta – polako i gotovo neprimjetno, kroz međunarodne sporazume i „reforme“.
- Nametanje globalnih politika – od prehrane, zdravlja i načina života, odluke se donose daleko od naroda.
Na taj način nacionalizam postaje kulisa. On zamjenjuje dublju raspravu o tome tko stvarno kroji pravila igre i kamo nestaje moć koju bi narod trebao imati u svojim rukama.
Nije problem voljeti svoju zemlju. Problem je kad se ljubav prema domovini koristi kao dimna zavjesa da ljudi ne vide kako im netko polako, ali sigurno, uzima ono što je njihovo.
U pozadini svega stoji jedna stara formula: narod se mora držati u sukobu i strahu da ne bi imao vremena primijetiti kako se njegovi izvori života otuđuju. Nacionalizam zato dolazi u valovima i kad god treba skrenuti pozornost sa stvarnih odluka koje se donose iza zatvorenih vrata.
Kada čovjek jednom progleda, vidi da „mi“ i „oni“ nisu nacije nego klase. Da prava linija podjele nije između zastava, nego između onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Nacionalizam je dimna zavjesa. Iza nje stoji ista ruka koja pali i lijevu i desnu stranu, istu onu koja postavlja granice i onda se smije onima koji ih brane.
Tko nauči gledati iza zavjese, više ga nije moguće prevariti. A kad to učini dovoljno ljudi, iluzija prestaje imati moć. Prava ljubav prema domovini ne izražava se mahanjem zastavama niti slijepim povjerenjem u autoritet. Ona se izražava budnošću, odgovornošću i otporom prema svakom obliku ropstva, bilo da dolazi iznutra ili izvana.
