I zato ste bespogovorno vjerovali njihovim riječima, čak i kada su djela počela pokazivati nešto potpuno drugačije…

Ja sam oduvijek držao visoke kriterije za ulazak u moj život, no kada bi ih netko ispunio – to je netko moj do kraja. Sklon idealizmu i odgojen na pričama o odanosti, ja sam svojima krajnje vjerno pseto. Do sulude mjere, kada je već svima oko mene odavno jasno da nešto ne štima.

Opečeš se, zatvoriš… Ali kad se najmanje nadaš, netko preskoči bedeme i zabaci. A ti progutaš udicu kao idiot, vjerujući potpuno i spreman dati se bez ijedne kalkulacije, s nula kočenja.

Na kraju se pitaš – gdje su ti pobogu bile oči? Jer shvatiš da nikada ni niste bili vi zajedno protiv svijeta, nego si ti bio uslužna djelatnost. A opet: bolje naivna budala koja u dragim ljudima vidi ono najbolje, nego iskalkulirana ljuska koja u dragim ljudima vidi ono korisno.

No, ja i dalje čvrsto vjerujem da postoje Ljudi. To je priča za djecu u koju ne želim sumnjati… Samo svi zajedno trebamo naučiti više gledati djela, a manje slušati riječi. Djela su glasnija od riječi. Životna školica je ponekad okrutna, ali baš zato lekcije pamtiš zauvijek.