Gdje je čovjek kad više ne zna kome pripada? Postoji vrsta samoće koja nema mnogo veze s tim koliko je ljudi oko nas. Čovjek može živjeti u velikom gradu, imati obitelj, prijatelje, kolege, stotine kontakata u telefonu i tisuće ljudi koji svakodnevno prolaze pokraj njega – a ipak osjećati da nikome ne pripada.

To je možda jedna od najtiših kriza modernog čovjeka. Ne ona kad nema nikoga u blizini. Već ona kad je oko njega mnogo ljudi, a on nema „svoje” ljude. Jer pripadnost nije isto što i društvo. Pripadnost je osjećaj da negdje možeš spustiti gard. Da ne moraš objašnjavati svaku svoju slabost. Da netko zna tvoju priču i prije nego što je ispričaš. Da postoji mjesto na kojem nisi gost. Već svoj na svome. Čovjek je oduvijek bio biće zajednice.

Prije nego što je postao radnik, potrošač, građanin, stručnjak ili korisnik društvenih mreža, bio je nečiji sin, brat, otac, prijatelj, susjed.

Njegov svijet nije bio velik, ali je bio blizak. Znao je tko živi nekoliko kuća dalje. Znao je čiji je otac strog. Znao je kome se obratiti kad se krov ošteti. Znao je tko može popraviti alat. Znao je s kim može sjediti u večernjim satima. A osobito je znao kome se može obratiti kad život postane težak.

Nije sve u toj prošlosti bilo bolje. Bilo je tu nepravde, pritiska, ogovaranja, krutih pravila i mnogih stvari koje danas s pravom odbacujemo. Ali postojalo je nešto što je danas sve teže pronaći: osjećaj da čovjek ne mora sve raditi sam.

Danas smo stekli slobodu koju prethodne generacije nisu imale. Možemo birati gdje ćemo živjeti. Što ćemo učiniti? S kim ćemo biti? Kakav život želimo?

Možemo napustiti grad u kojem smo rođeni i započeti potpuno novi život tisućama kilometara daleko. To je velika civilizacijska pobjeda. Ali svaka sloboda ima svoju cijenu.

Kada više niste vezani za jedno mjesto, jednu obitelj, jednu tradiciju ili jednu zajednicu, dobivate priliku pronaći vlastiti put. Ali također dobivate priliku da nigdje ne budete potpuno svoji. Možete otići bilo gdje.

Ali pitanje koje ostaje glasi: Gdje pripadate?

Možda zato moderni čovjek toliko ulaže u stvaranje identiteta. Ako nema zajednicu koja mu govori tko je, počinje je sam graditi.

Od odjeće. Od glazbe. Od posla. Od političkih stavova. Od načina života. Od onoga što kupuje. Od mjesta gdje putuje. Od onoga što objavljuje. Čak i od onoga što mrzi. Jer čovjeku treba priča o sebi. Čovjek ima potrebu svijetu reći: “Ja sam ovo.”

A kada nema duboke veze s ljudima, identitet se lako pretvara u predstavu. Tada više nije najvažnije tko smo. Drugima je važnije kako izgledamo. 

Možda je upravo zato današnji svijet i toliko povezan i istodobno toliko usamljen. Možemo poslati poruku osobi s druge strane svijeta u sekundama. Ali možemo isto tako provesti godine uz nekoga i nikada mu ne reći što nas stvarno boli.

Imamo tehnologiju za komunikaciju, ali sve manje prostora za razgovor. Imamo publiku, ali sve manje svjedoka našeg stvarnog života.

Ljudi vide naše fotografije. Vide gdje smo bili. Vide što smo kupili. Vide što smo postigli.

Ali često ne vide najvažniju stvar: kako smo kad smo sami. To je posebno vidljivo kod muškaraca. Muškarac može godinama nositi teret, a da ga nikome ne pokaže. To funkcionira. On brine o svemu. Plaća račune. Popravlja stvari. Štiti svoje najbliže. I sve to čini u tišini. Šuti. I ljudi oko njega mogu zaključiti:

“Dobro je.” A možda i nije. Možda jednostavno ne zna kome reći kako mu je.

Muškarci su nekada imali svoje krugove. Nisu nužno razgovarali o emocijama na način na koji to danas očekujemo. Sjedili bi zajedno. Radili bi nešto. Pili su kavu. Popravljali zajedno auto.

Išli su  zajedno u lov, ribolov, na utakmicu, na neku radionicu ili jednostavno provodili vrijeme sjedeći zajedno ispred kuće.

Možda nisu rekli: “Brate, osjećam se usamljeno.” Ali znali su da nisu sami. Ponekad je to bilo dovoljno.

Danas čovjek može imati četrdeset godina, imati obitelj, posao i stan – i nemati nijednog prijatelja kojeg može nazvati bez ikakvog posebnog razloga.

A kad se život raspadne, shvati da je dugo vremena gradio sve osim mreže koja bi ga uhvatila. A onda dolazi obitelj. Počeli smo očekivati ​​gotovo sve od svoje obitelji. Partner bi trebao biti ljubavnik, najbolji prijatelj, psiholog, suputnik, zabava, podrška, roditelj, financijski partner i osoba koja razumije sve naše unutarnje svjetove. Djeca bi trebala biti djeca, ali tako bi trebali biti i naši najveći životni projekti. Kuća bi trebala biti dom, ured, škola, teretana, restoran i sigurno mjesto. I čovjek još uvijek pokušava sve to izdržati.

Možda problem nije u tome što je obitelj postala manje važna. Možda je problem u tome što smo je zamolili da zamijeni cijelu zajednicu. A nijedna obitelj ne može biti cijeli svijet. Čovjek treba i druge ljude. Treba prijatelje. Treba starije. Treba mlađe.

Trebaju mu ljudi koji nisu njegov partner i nisu njegova djeca. Treba mu zajednica u kojoj može biti nešto drugo osim muža, žene, oca, majke, radnika. Treba mu biti samo – čovjek.

Možda je zato povratak prirodi toliko snažan. Kad čovjek ode u šumu, na planinu ili na rijeku, mnoge njegove društvene uloge nestaju. Planina ne zna koliko imaš godina. Šuma ne zna što radiš. Rijeka ne zna koliko novca imaš. Priroda ne traži tvoju biografiju. I čovjek se na trenutak vratio sebi. Ali možda će tada otkriti nešto drugo. Da mu ne treba samo priroda. Da mu nedostaju ljudi. Ne bilo kakvi ljudi. Njegovi ljudi. Zato pitanje “Gdje je čovjek kada više ne zna kome pripada?” možda nema jednostavan odgovor. Možda ga traži. Možda luta između slobode i potrebe za pripadanjem. Između želje da budeš potpuno svoj i potrebe da budeš tuđi. Između neovisnosti i bliskosti. Između svijeta koji mu govori: “Ne treba ti nitko.” i nečeg duboko ljudskog što mu tiho govori: “Ne možeš sve sam.”

Možda je moderni čovjek zaglavio upravo tu. Naučili smo ga da bude neovisan, ali nismo ga dovoljno naučili kako biti povezan s drugim ljudima.

Naučili smo ga da bude uspješan, ali ne kako da bude blizak. Naučili smo ga da čuva svoju privatnost,  ali ne kako da podijeli teret. Naučili smo ga da bude snažan, ali ne kome da pokaže kada je više nema.

I možda je najveći problem našeg vremena upravo to što smo usamljenost počeli doživljavati kao osobni neuspjeh.

Ako nemaš prijatelja, nešto nije u redu s tobom. Ako nemaš zajednicu, pronađi je. Ako si usamljen, izađi među ljude.

Ali nije uvijek tako jednostavno. Možda osoba nije usamljena zato što ne zna kako upoznati ljude. Možda je usamljena zato što je zaboravila kako pripadati. A pripadanje se ne događa preko noći.

Ono se gradi ponavljanjem. Zajedničkim vremenom. Povjerenjem. Malim uslugama.

Razgovorom. Šutnjom. Svađama koje se prežive. Pomoći koja se ne zaboravlja. Prisutnošću. Godinama.

Možda nam zato danas ne treba još jedna aplikacija za povezivanje. Možda nam treba mjesto gdje ćemo se pojaviti. Ponovo i ponovo.

Isti ljudi. Isti stol. Isti teren. Ista radionica. Isto dvorište. Isti put kroz šumu.

Nešto što nije virtualno. Nešto što ima težinu stvarne prisutnosti. Jer zajednica se ne gradi tako što govorimo da nam je potrebna. Gradi se tako što dođemo jedni drugima.

I možda je odgovor na pitanje gdje je čovjek kada više ne zna kome pripada — upravo u drugom čovjeku. Ne u masi. Ne u publici. Ne u tisućama kontakata, nego u nekoliko ljudi pred kojima može biti ono što jest. Jer čovek ne mora pripadati svima. Možda mu je dovoljno da pripada nekome. Jednom prijatelju. Jednoj obitelji. Jednom malom krugu ljudi. Jednom mjestu. Jednoj zajednici.

Nečemu što mu govori: „Znam tko si. Vidio sam te i kada ti nije bilo dobro. I dalje si jedan od nas.“ Možda je to ono što smo izgubili. A možda je upravo to ono što možemo ponovo pronaći.

Ne tako što ćemo se vratiti u prošlost. Nego tako što ćemo ponovo naučiti jednu staru, gotovo zaboravljenu vještinu: da budemo jedni drugima ljudi. I možda se tek tada čovjek više neće morati pitati:  „Gde pripadam?“, jer će negde čuti odgovor:

„Ovdje.“ .