U njima se događa ljepota života – dijaloga, susreta, tišina i slika – što se odvija na margini: nečije vrijedne ruke grade, umorne oči čitaju premala slova, zaljubljeni pogled traži utočište, vedro dječje lice sanjari o prijatelju, tmurni oblak natkriljuje granicu Trešnjevke i Črnomerca, tratinčica raste usred male napukline u nogostupu, kojim koračaju starac i starica bez riječi.

Kao i u knjizi, pravo središte radnje ne nalazi se uvijek u centru, nego na njegovu kraju, sa strane: u napuštenosti otočića, u propadanju potleušice, u monotonosti šetnje uz potok, u bjelini papira. Postojanje se često gradi u njegovoj praznini, jer baš tu, na rubu stranice ili mora ili bivstvovanja općenito nastaju važne opaske, usputne primjedbe i novi životi. Tek s margine čovjek može podjednako dobro vidjeti i središte i ono pokraj ili, ako ćemo iskreno, nekome i to što se većini čini po strani može postati centar.

Katkad su riječi suvišne, dovoljno je biti. Margina(lnost) nas oslobađa osjećaja bitnosti, poretka i slave, jer ondje postajemo svjesni da smo svi podjednako važni i nevažni. Postoje ljudi koji cijeli svoj život provedu kao svojevrsni marginalci i kad ih malo bolje promotrimo shvatimo da su unatoč tome – ili možda baš zahvaljujući toj činjenici – potpuni… i da im ništa, ali baš ništa, ne nedostaje. Zato uživam u pogledu iskosa, sa strane, s margine, s ruba životnog mola jer se ljudi, otoci, gradovi, događaji i stvari čine jasnijima i iskrenijima.