Mislima. Riječima. Smjelošću. Povjerenjem. Sviješću. Svjetlosnim odlukama. Prisjećanjem na Svjetlo iz kojeg potječemo i koje zaslužujemo. Dobar život je svjesni odabir i potom činjenje svega što je u našoj moći da idemo u tom smjeru.

Još kao dijete promatrala sam svijet i njegove odraze srcem i nekim dubokim, unutarnjim senzorima koje nisam puno propitkivala, jer su mi bili prirodni. Oduvijek su bili tu.

Promatrala sam uske, gotovo filigranske veze između uzroka i posljedica, misli i djela, unutarnjeg i vanjskog odraza.

Bilo je vrlo malo slučajnosti u pravom smislu riječi. Vladala su vrlo precizna “pravila”, koju god da je priču kolektiv plasirao ili um vrtio. Sve je bilo povezano.

Kako se prostire, tako se i liježe.

Još kao mala, mogla sam prepoznati autentičnu radost. Oči koje se uistinu smiju. Srce koje pripada Životu. Biće koje je povezano s tananim nitima samog Postojanja. I to me je jedino doista privlačilo. Ti su ljudi uvijek bili ponešto drugačiji od svijeta. Svoji i nepokolebljivi.

Vjerovali su u čuda, u sebe, u Život i neke druge principe. I svi su odreda uistinu voljeli Život bez obzira kako se isti odvijao. Iako sam bila mala, znala sam da je moj duh slobodan, srce otvoreno te da sam spremna kročiti stazom prema uistinu dobrom Životu.

Toliko sam snažno u to vjerovala, svim bićem to osjećala da me ni jedna prepreka na putu nije mogla odvratiti od te duboke unutarnje spoznaje da je Život dar. I da može i treba biti itekako dobar. Sočan. Zabavan. Radostan. Inspirativan. Plodonosan. Ljubavan. Čaroban.

Neka Ti bude po mislima Tvojim. Misli Ljubav. Dobar Ti dan!