Nismo mi umorni od života. Umorni smo od neprestanih strahova da ćemo pasti, izgubiti, biti izmanipulirani, ostavljani, a na koncu vidimo da smo samo zaglibili u nekoj slijepoj ulici bez mogućnosti da vidimo bolje sutra. Nismo mi umorni od života, mi smo željni života, željni smo onih lijepih osjećaja, željni pažnje, nježnosti, lijepih riječi, željni da netko kaže da nas voli i da mu uzvratimo ljubav.

Znaš kako izgledaju ljudi koji su lijek za dušu? Jednostavni su. Ne guraju se na prva mjesta. Tu su kad ih trebaš. Ne pričaju puno o sebi. I na njih uvijek možeš računati. Kad život zagusti i kad stvari izmaknu kontroli lijepo je imati jednu takvu osobu. Nazoveš je i kažeš svoje brige. Slušaš što ti ima za reći. I život je odjednom ljepši. I osjećaš kao da te razgovor liječi. Rasteš, a ništa se posebno ne događa. Takvi su ljudi s dušom.

S takvim ljudima je sve jednostavno. I uvijek znaš na čemu si. To nisu ljudi koji se prave da sve znaju. Od takvih koji se prave da sve znaju nisam naučio ništa. Naučio sam od onih malih, dobrih i blagih ljudi u čijoj sam se blizini uvijek osjećao lijepo. Iako nisam znao što čine. Ni koja je njihova tajna. A radilo se o životu sa srcem. Čistim i iskrenim srcem. Čuvaj takve ljude! Tko zna hoće li ti život dati prilike da opet upoznaš takve, ako si ih već jednom imao pa izgubio.