Samo malo pažnje. Ljubavi. Poštovanja. Povjerenja. I shvatiš da ti nisi birao kakav ćeš biti prema drugima. Biralo je tebe. Ono u tebi, jače od tebe. Ono što se dušom zove. I nakon nekog vremena saživiš se s nekim i postaneš djelić nečijeg svijeta. Shvatiš kolika je sreća imati nekoga tko će ti i u najtežim trenucima pružiti razumijevanje. A nakon toga osjetiš da je sve na svome mjestu.

Tvoj život opet ima smisao. Jer si povjerovao u ljubav. I naučio voljeti.

Nisu Božić samo okićeni borovi, umotani pokloni i one zvonke melodije u ušima. Božić je nešto drugo. Božić je trenutak prihvaćanja svoje najveće ranjivosti, saznanje da ne postoji neki idealni svijet i da će biti mnogo onih koji će te u tom svijetu pokušati povrijediti. Ali znaš da trebaš ostati jak, ne uzvratiti i uvijek gledati naprijed. Jer Božić je ono mjesto gdje trebaš umrtviti svoju sebičnost, pohlepu, aroganciju, a ne tuđu. Mjesto gdje trebaš uskrisiti svoju jednostavnost, ljudskost i dobrotu.

Božić nije neka čarolija svjetlećih lampica već saznanje da je život težak, ali i vrijedan življenja. I pokazuje ti da je mnogo stvari koje nećeš imati pod kontrolom. I da se mnoge tvoje želje neće nikad ostvariti. Ali nećeš dopustiti da te to uništi. Jer ćeš s vjerom ići naprijed. Slijediti neku zvijezdu i imati neku nadu. Božić je tvoja odluka da se nećeš predati onda kada ti bude najteže, da ćeš ostati čovjek i kada mnogi oko tebe to prestanu biti. To je Božić.