- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha
Kada bi se barem jednom moglo nekome bez straha reći sve što ti se skupilo na duši i kako je to kad te duša boli i do kuda sežu granice te boli.
Najbolje razumijem ljude koji kažu „nije mi ništa“, jer kada bi počeli govoriti, ne znam gdje bi stali. Skupi se to s godinama kada šutiš tamo, šutiš ovamo. Svaki puta kada kažeš da je sve u redu, a ništa nije kako treba, nagomilavaš u sebi neizgovorene riječi tvoje duše koje će kad-tad poželjeti izaći na svjetlost dana, a to će biti onda kada osjetiš da te netko iz dubine duše pita – kako si i jesi li doista dobro, je li doista sve u najboljem redu. Jer ako kojim slučajem krivim osobama kažeš da nije sve u redu i da bi moglo biti i bolje, imat će za tebe tisuće epiteta. Pitanja. Čuđenja. A onda će ti na kraju još reći i da si lud.
Potrebno je ponekad napraviti neki otvor na duši i izbaciti sve ono što se skupilo u njoj, ali samo kada smo u društvu s pravim ljudima koji će nas uistinu znati razumjeti. Ne možemo u sebi skupljati ono ljudsko smeće do besvijesti. Ljudi se iživljavaju. Ne znaju gdje su im granice. Udaraju te tamo gdje si najslabiji. Nemaju svi ljudi onaj toliko nam potreban osjećaj za druge ljude, nemaju empatiju. Takvima se nikada ne otvara duša. Takvima se na pitanje kako si odgovara: Odlično sam, fantastično, nikad bolje, a kako si ti?
Postoji onaj neugodan osjećaj koji se u nama javlja svaki put kada se povjerimo krivim, hladnim i bezosjećajnim, rekao bih i bezdušnim ljudima. Tada osjećamo da nas ti drugi ljudi ne razumiju i da nas ne cijene dovoljno. I svi znamo kakav je to užasan osjećaj.
U nedostatku pravih iskrenih prijatelja, svi smo u životu otvorili dušu krivim ljudima i kasnije smo se zbog toga loše osjećali. Kako će bezdušan čovjek razumjeti nečiju bol u duši? Budimo u vječnoj potrazi za ljudima s dušom i srcem, jer oni su jedini koji se zaslužuju zvati ljudima.
Najljepši je osjećaj na svijetu povjeriti se pravim, iskrenim, dobrim ljudima. Ljudima koji to doista jesu. Pričamo o nekom drugom, boljem svijetu, a borimo se za mrvicu dostojanstva u ovom. Tako nam je malo svima potrebno da budemo sretni. Samo malo međusobne pažnje i ljubavi i duša bi opet bila kao nova.
