- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha
Znaš kako izgledaju ljudi koji su lijek za dušu. Jednostavni su. Ne guraju se na prva mjesta. Tu su kad ih trebaš. Ne pričaju puno o sebi. I na njih uvijek možeš računati. Kad život zagusti i kad stvari izmaknu kontroli lijepo je imati jednu takvu osobu. Nazoveš je i kažeš svoje brige. Slušaš što ti ima za reći. I život je odjednom ljepši. I osjećaš kao da te razgovor liječi. Rasteš, a ništa se posebno ne događa. Takvi su ljudi s dušom. Oni nas liječe.
S takvim ljudima sve je jednostavno. I uvijek znaš na čemu si. To nisu ljudi koji se prave da sve znaju. Od takvih koji se prave da sve znaju nisam naučio ništa. Naučio sam od onih malih, dobrih i blagih ljudi u čijoj sam se blizini uvijek osjećao lijepo. Iako nisam znao što čine. Ni koja je njihova tajna. A radilo se o životu sa srcem. Čistim i iskrenim srcem. Čuvaj takve ljude! Tko zna hoće li ti život dati prilike da opet upoznaš takve, ako si ih već jednom imao pa izgubio.
Ima taj jedan dio života kad na lice pomalo stavljam masku glupastog čovjeka. Ne zato što sam takav. Radim to da ne reagiram na ljudsko nepoštovanje. Umišljenost. Bahatost. Sebičnost. Bezobrazluk. I ostale stvari. Stavim tu masku i gledam dokle tko ide. Šutim i mislim da sam sve vidio. A onda se opet iznenadim kad vidim koliko nisko neki ljudi mogu pasti. Pretvarati se. Glumiti. A zašto? Pitam se što to u svojim životima skrivaju? Čega se boje?
Jedna je stvar sigurna. Ne treba ljude osuđivati. Nikada. Jer oni nisu one loše stvari koje sami čine. Ali, koliko tolerirati? Gdje povući granicu? Kada reći: „A sada je stvarno dosta!“ Mislim da od prevelike tolerancije nikome ne pomažemo. Ni sebi. Ni drugima. Jer šutnja nije uvijek zlato. Treba čuti njihov vapaj upomoć upućen na krivi način. Doći do njih. Nježno im staviti ruku na rame. I pitati ih: Treba li ti stvarno pomoć?
