U životu su nam najviše potrebni oni ljudi koji su spremni stati pored nas kada se raspadamo. I skinuti s nas ono teško breme. Ne trebaju nam oni s kojima satima možemo razgovarati o najrazličitijim temama. Trebaju nam oni s kojima možemo šutjeti. Samo šutjeti. I imati osjećaj da smo se sve razumjeli.

A takvih je malo. Jako malo. I nekad pola života prođe da bi ih našao. A jedno je sigurno, prije ćeš u tome uspjeti ako sam budeš takav. Doista nam ne treba mnogo. Treba nam samo netko tko razumije našu dušu. Netko tko primijeti našu suzu čak i onda kad ona još nije potekla preko oka i kada joj ne damo vani. Trebaju nam oni ljudi koji prihvaćaju našu ranjivost i dopuštaju nam da je na njihovu naslonimo. A kad takve nađemo – kao da smo našli sve. I doista, s takvim ljudima imamo sve.