Jednoga dana ćeš shvatiti da to što se odvajaš od svijeta i ljudi i nije toliko loša stvar. Ništa neće propasti bez tebe, a niti ćeš ti išta izgubiti. Štoviše, preporodit ćeš se. Vidjet ćeš koliko je ljepote u tome kada se ne moraš nikome dokazivati ili pravdati. Kada možeš slušati pjesmu koja se tebi sluša, piti kavu kakva se tebi pije i kada ti je za miran život dovoljno imati jednu ili dvije duše koje te razumiju i koje ti razumiješ.
Postoji jedno pravo vrijeme za sve. Onaj trenutak kad ostaneš sam i počneš razmišljati o svome životu. Onaj trenutak kada shvatiš koliko si vremena bacio u prazno i poklonio ga ljudima koji ga nisu znali cijeniti, stvarima koje nisu imale nekog smisla, događanjima od kojih ništa nisi dobio. Kada bih mogao vratiti vrijeme, samo bih jednu stvar napravio drugačije. Malo bih više vremena proveo sa samim sobom. U tišini. Bliže svojoj duši. Bliže samome sebi. Možda bi sve tada bilo drugačije.
Za Novu godinu ne želim puno stvari, tek da u svakom danu nađem malo jednostavne radosti. One iskrene radost koje dolazi iz srca zbog neke sitnice ili nekog lijepog događaja, neke drage osobe. Želim samo imati nekoga s kime ću moći podijeliti svoju bol, razmijeniti dvije, tri riječi, nekoga tko će staviti ruku na moje rame i reći: ‘Proći će i to. Nema razloga da brineš.’ Želim cijeniti one lijepe trenutke života koji su tu.
Za Novu godinu ne želim puno stvari. Tek da shvatim da je bogatstvo ono što možeš zagrliti, a ne ono što nosiš u džepu. Kada dođu duge hladne noći pravo je bogatstvo imati nekoga kome ćeš ispričati ono što te taj dan boljelo, povrijedilo, umorilo. Za Novu godinu želim se oporaviti od toga što sam previše vjerovao tamo gdje nisam trebao, a premalo tamo gdje je trebalo i što sam previše bio tamo gdje me nije ni trebalo biti, a premalo tamo gdje je srce kazivalo.
