- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Na kraju svake godine pojasni sebi neke stvari. Pojasni sebi da život nije utrka. Nitko nije rekao da se u ovo malo vremena što je pred tobom moraš s nekim uspoređivati. Natjecati. Kao da ćeš zbog toga biti nešto posebno nagrađen. Jedino što trebaš je živjeti. Svako jutro kazati sebi: Ovo će biti jedan odličan dan. I malo više raditi one stvari koje te ispunjavaju i liječe dušu. Ipak, sebi si najbolji terapeut. I prijatelj.
Na kraju svake godine posloži neke stvari. Iskustva. Osjećaje. Slušaj malo više što se u tebi zbiva. Pusti ljude što govore. Puno puta si vidio da te to nikuda nije dovelo. I nemoj da izgubiš obraz. Srce. Dušu. Sve ostalo lako nadoknadimo. I pusti bitke koje nisu tvoje. Stvari koje se ne mogu mijenjati. Živi tako da makar jednu grešku iz prethodne godine ne ponavljaš. Zahvali na svemu što je bilo. A ono što dolazi raširenim rukama prihvati.
Svake godine mislim da će doći neki bolji dani. A ne dođu. Dođu neki teži dani. S manje ljudi oko mene. S puno više pitanja. I sumnje u sebe. Netko je jednom rekao da nas život kažnjava. A znam da to nije istina. Kažnjavamo se sami. Strahovima. Sumnjama. Neodlučnošću. Sudaraju se u nama nade u jedan bolji svijet i ova realnost. Ponekad surova i hladna. A ponekad lijepa. Ali uvijek naša.
Svake godine mislim da će doći neki bolji dani. A dođu lekcije. Hrpa lekcija s ljudima koji su se pretvarali da su prijatelji, a nisu bili. Ljudima koji su ostavljali ožiljke. Jer su ih i sami nosili. Ljudima koji su donijeli tuge. Ali i radosti. Nekada se pitam živim li u pogrešno doba? I jeli ovo bila pogrešna godina? A onda na kraju shvatim. Bila je to samo jedna epizoda. A sada idemo u drugu. Novu. Ne znamo kakvu. Ali nadajmo se bolju.
