Vjerujem da se jednoga dana nećemo dijeliti. Na crne, žute, bijele. Na kršćane, židove, muslimane. Na one koji imaju puno i one koji imaju malo. Vjerujem i nadam se da jednog dana neće biti bitno koje je tko nacionalnosti. Ili religije.

Ili kojim jezikom govori. Ili tko mu je otac, majka, brat ili sestra. Vjerujem da sve to jednoga dana neće biti važno. Stajat ćemo jedni pokraj drugih i pričati o običnim, svakodnevnim stvarima.

Ne znam kada će doći taj dan. Ali znam da do njega mora proći još mnogo. I stradanja i ratova i ludila. Naučili smo mi sve na teži način. Cijeniti ono što gubimo. I zahvaljivati tek kada stvari dođu do kraja.

I nevjerojatno je koliko je promašaja potrebno da shvatimo najjednostavnije stvari. Da je mnogo bolje ljubiti nego mrziti. I da mržnja ubija samo nas. Hoćemo li ikada ozdraviti od svoje bolesti – sebičnosti? Doći do shvaćanja da je život kratak. Jedan i dragocjen.