Žao mi je što nisam uz sebe imao više osoba koje bi mi kazale „Sjedi na ovu klupu i promatrajmo zajedno more.” Nedostajalo mi je osoba koje bi mi više ukazivale na ptice, leptire, drveće, cvijeće, a manje na mobilni telefon. Nedostajale su mi osobe s kojima bih šetao nekim pustim putem i uživao u miru.

Oduvijek mi nedostaju osobe s kojima ne bih morao ništa pričati, s kojima bih mogao ugodno šutjeti i razgovarati bez riječi. I izgubio bih tako pojam o vremenu i uživao. Kako bi bilo lijepo imati uz sebe ljude s kojima bih samo prolazio svijetom i divio mu se.

Da mi je barem netko ranije rekao koliko je lijep pogled u nebo, puno prije bih počeo gledati u to nebo. I više bih se divio pravim čudima života. Manje bih brinuo što će drugi ljudi reći. I više bih drugima govorio lijepe riječi. Onako male. Sitne. Svakodnevne. Ali lijepe. Riječi koje liječe.

Jer, tajna života doista je jednostavna. Samo treba na vrijeme naučiti cijeniti njegovu pravu ljepotu kako kasnije ne bismo žalili za propuštenim vremenom. Sreću pronalazimo tek u društvu dragih ljudi, jedni smo drugima i oslonac i karta za sreću. Tek kada smo istinski zajedno promatramo i sunce i nebo i svijet oko nas nekim posebnim pogledom.