Pogledaj u nebo što češće. I shvati da si ovdje samo prolaznik. Još godinu. Dvije. Pet. Deset godina. I ne znaš brojku koliko ćeš se još ovdje zadržati. Niti bilo tko drugi. A živiš kao da je sve sigurno i kao da ti je sve jasno. Velika je enigma ovaj dan pred tobom. I vrijeme. Samo jednu stvar zapamti. Nemaš ga puno. Jer brzo prođe ona snaga. I ostanu tihi dani sjećanja. Kada si više u onome što je bilo, nego u onome što će biti.
Pogledaj stoga u nebo što češće. Smiruje život. Obogaćuje život. Ispunjava život. Neće riješiti sve tvoje probleme. Ali dat će ti osjećaj da nisi sam. I da su ono što sada prolaziš prošle tisuće drugih ljudi prije tebe i proći će još tisuće drugih nakon tebe. I zato govori o svojim osjećajima što češće. Ne škrtari na njima kad su dragi ljudi kraj tebe. Jer jednom će doći kraj svega. Promatrat ćeš i dalje zvijezde. Ali oni koji su nekoć bili tu kraj tebe, njih više biti neće.
Nema „kasnije“. Nema „sutra“. S kolikim si ljudima planirao nešto učiniti „kasnije“. Kada se poklope sve okolnosti. Kada dođu bolji dani. Kada bude više snage. Kada bude više novaca. Kada dođu bolje prilike. Čekao, čekao i čekao neke bolje dane, odgađao realizaciju nekih planova. A onda se dogodilo to što se dogodilo. I što nikada nisi očekivao. I ono „kasnije“ više nikada nije došlo. A mislio si da je to nešto posve sigurno. I da za to nema nikakve dileme. Nema odgode. Sve što možeš učini sada i odmah.
Počni život živjeti u trenucima koje imaš. Što ima veze ako nema dovoljno novaca. Najljepše stvari u životu su besplatne. Nježan dodir. Lijepa riječ. Poljubac. Zagrljaj. Puno znače. Ne okreneš se, a već odu oni koje voliš. I ti stojiš i pitaš se kako to život namjesti? Gdje je pravda? I koji je onda smisao svega? Ali moraš znati. Tvoje vrijeme je ograničeno. I moje. Svačije. I samo sada imaš priliku živjeti ovdje i sada. Zapamti to. Nema „kasnije“. Nema „sutra“. Nema garancije.
Uvijek s nekim kajanjem gledamo na naše prošle odnose. Kad već za sve bude kasno kažemo: „Mogao sam to reći. Mogao sam to učiniti“. A nisam. Zašto uvijek kad prođe ta mogućnost kažemo: „Da sam bar ljubio više. Da sam bar slušao više. Da smo bar zajedno bili više.“ Ima taj jedan dan kad se sjetimo onih koji više nema. Taj dan nije pogled ni u prošlost, ni u ljude kojih više nema tu. A ni pogled u budućnost na trenutak kad ćemo se opet sresti.
Taj dan je pogled u sadašnjost. U ljude koji su sada pokraj nas. Jer ne znamo do kada će oni biti tu. Kada će nas vrijeme razdvojiti. Ne znamo trenutak. Ni svog, ni tuđeg odlaska. Možda je to najbolji znak da trebamo živjeti ovaj koji je sada. S ljudima koji su oko nas. Malo više smijeha. Dobrih riječi. Zagrljaja. A onda jednog dana neće bit plača. Žaljenja. Kajanja. Jer smo živjeli najbolje kako smo znali. I učinili sve što smo mogli. Dali smo sve od sebe, a to je najvažnije od svega za mir u duši.
