Više mi zvuk povijesnih riječi “Imamo Hrvatsku!” dušu ne liječi kad kod nas niš skoro više ni naše, jer stranci su uzeli sve kaj im paše. No, ne krivim njih za svo to stanje pa zna se ko delal je svo to nam s*anje.

Uz priče o lažnom “new kapitalizmu” “lijepoj su našoj” davali klizmu. Da nisu delali za svoje riti, sad mala smo Švicarska mogli već biti. Ko kakvim papcima banke su strane u naše žepe zavukle grane. Kredite nam dijelili kapom i šakom pa mnogi iz doma lete sad zrakom.

Velke su kamate nama uvalili, a u svojim zemljama zarade slavili. Ni s hranom mi nismo niš bolje prošli, v dućane nam strani šrotovi došli. Dok zlatni svoj krumpir Ličani hiću, odasvud na policama truli nam niču. Taj svaki voden i žuti celi, izgural je naš rozi i beli. Sve manje je naših proizvođača, jer uvozna strana je od njih jača.

I špek taj naš jadni kaj nikaj ni kriv je nedovoljno sušen, gnjecav i živ, a razne salame su prepune soje uz tko zna još čega i umjetne boje. Ni kruh više nije kaj nekad je bil, sad nijemo vrišti “I will you kill!” (op.a. namjerno je obrnut red riječi zbog rime – kill sa bil, iako je točno I will kill you).

 Vjutro nam više on ne miriši, zaboravi sve to, u mozak zapiši! Još mnogo je toga kaj mi se gadi dok prek naše grbe klika se sladi, a da se od svega tog ne sporigam, upraf sad naše srdelice frigam. Za njih još znam da z našeg su mora iako brzo i njih bu sterali z dvora pa bumo i njih stranjske mi jeli jer loviti svoje nebumo smjeli.

Lepa sudbina nam se ne piše, kaj bilo je dobro tog nema više. Sam stariji sjećanja u sjetu spremaju, dok o tome mladi pojma nemaju.