Dobroćudnost, naklonjenost, ljubaznost, suosjećanje, obazrivost i tolerantnost nisu utopija. Nisu odlike naivnosti i gluposti. Kvalitete su osobnosti i čovjekoljublja. Odraz su poštovanja drugih i poštivanja drugačijih.

Jesmo li kao ljudi spremni na požrtvovnost kao način davanja sebe drugima kako bi im pomogli, a pomoć nije samo u materijalizmu. Pomoći može i osmjeh prihvaćanja, razumijevanja, topao zagrljaj, vrijeme provedeno u slušajuće-čujnom razgovoru bez kalkulacije, povratnog očekivanja, koju ćemo korist imati od toga.

Dobro čovjekoljublje povećava čovječnost. Ne razvijamo li to potonut ćemo u sirovu animalnost i brutalnost. Davnih dana filozof Ciceron je postavio odlično pitanje: “Što čini čovjeka čovjekom?” te je sam sebi i odgovorio: “Bezobziran čovjek, koji se ne zanima za druge ljude, nije human.”, tj. on je “nečovječan”. Ovo njegovo razmišljanje jasno govori kako čovjek sam svojim “dobrim ili zlim djelima” izgradi sebe “čovječnim ili nečovječnim”.

Je li čovječnost moralno ponašanje čovjeka u skladu s etičkim vrijednostima koje su postavljene u određenoj mu zajednici? Humanost bi trebala biti jednakost svih ljudi bez obzira na spol, porijeklo ili uvjerenja, jer tko sam ja da sudim o nekome?

Voljela bih da u mojoj zemlji humanost i altruizam (čovječnost i nesebičnost) nisu preostali sastavni dio osobnosti nas običnih, svakodnevnih ljudi koji živimo ovaj stvarni život, već da i oni “politički ugledni” zaustave vrijeme, ne zbog nas već zbog sebe samih i zavire u svoje duše pitajući se: “Koliko je bogat i velik njihov stvarni svijet?”

Je li novac jedino njihovo mjerilo ispunjenja, ostvarenja farse veličine i potvrde uspjeha kada svi pa tako i oni znamo da nitko nije besmrtan!? Smrt nikoga neće poštedjeti, samo je pitanje je li umro čovjek ili nečovjek?