- Nikola Borić
Majka Zemlja moj je poslodavac, plaća me u čistom zraku, čistoj vodi, čistoj hrani i čistim resursima za život, čistom zemljom, a samim time posjedujem i čisti duh, ali i tijelo.
Sve ovo moram reći, moram se pohvaliti gdje živim i odakle dolazim, jer to nije ljudski faktor, već Zemaljski, mi smo samo tu gosti na vrlo kratkom putovanju. Zbog toga zemlja dolazi prije svega, jer ona nas hrani i podržava našu obitelj. Zemlja nam je sve, ona je naša majka. Samim time mi dobivamo svijest o nama samima, tko smo mi, odakle dolazimo i kuda idemo.
U ovom društvu osjećate se kao da stalno morate pokazivati osobnu iskaznicu, da bi drugi znali tko ste, ali taj dokument nije ono tko ste i što ste vi. Mi nismo ime i prezime te neki broj. Mi smo i zemlja, i zrake sunca, i stablo, i vatra, i mjesec i sve što nas okružuje, to nas čini nama.
Mi ljudi žurimo da budemo ljudska bića, kao da nam nije preostalo vremena. Za takve ljude vrijeme se vrlo brzo kreće, a danas je isto kao i jučer, a već sada znamo da će sutra biti identično kao i prekjučer. Na kraju se nađemo na završetku našega života i pitamo se gdje smo bili i što smo radili? Potrošili smo život na nešto nebitno, a nismo postali onaj maksimalni potencijal koji smo mogli biti samo da smo slijedili naše srce.
Umjesto da prihvatimo svaki dani moment onakav kakav jest, kakav nam je dan u sadašnjem momentu, ne da se zamaramo s time kakav je trebao biti, a nije. Potrebno je da budemo strpljivi sami sa sobom u onom nekom dobrom smislu i da smo što manje u vlastitoj glavi i mislima, jer tamo se nalazi smeće kojega se teško riješiti. Kopanje po tom otpadu ne donosi nam ništa dobroga, samo nas izbacuje iz prekrasnog sadašnjeg trenutka.
Kada nismo u sadašnjem trenutku – mi smo u beskonačnoj petlji prošlosti ili budućnosti, a to kruženje od prošlosti do budućnosti, nalikuje trenucima kada pas natjerava svoj vlastiti rep stavljajući nas u stanje depresije ili anksioznosti.
Trenutak kao što je SADA nikada nije postojao i nikada neće postojati, nije li onda žalosno da ga propustimo razmišljajući o prošlosti i budućnosti?
Znam vidjeti ljude kako snimaju sadašnji moment, neki koncert, bitan događaj da bi u njemu uživali kasnije i propuštaju ga u sadašnjosti, a na kraju nikada nemaju vremena pogledati tu snimku, jer dolazi neka nova, moraju snimiti novi sadašnji trenutak, ali ionako to je samo snimka, nema niti tog mirisa, niti zvuka niti osjećaja. Snimanjem sadašnjih trenutaka mi ih zapravo propuštamo proživjeti u punom smislu.
Zbog toga, sjetite se da je svaki novi trenutak nevin, nevin je zato što je stvaran i neponovljiv. Niti jedna minuta, niti jedna nanosekunda nikada neće biti identična kao ova SADA.
