Dolaskom novog dana stvarnost pokazuje drugu sliku. Tako je i naša druga slika bila u rangu naivne umjetnosti, naive i naivaca koje su „vrsni umjetnici“ premazani kolažom raznih boja namazali svojim slojevima debelim toliko da i danas teško i skoro nikako ne možemo skinuti niti jedan sloj ne bi li došli do one osnovne i čiste boje: crven, bijeli, plavi s kockicama.

Jesmo li zaista naivci? Ma, nismo. Mi smo u rangu amatera, a svaki je umjetnik na početku bio amater. Netko više, netko manje, netko dulje, netko kraće, a vrijeme prolazi i donosi nove vizure, nove ukuse. Zasićuje, prepunjava, preplavljuje, potapa, guši i vrišti. Vrišti naš mali običan amater od želje da postane umjetnikom, stvarateljem one prvotne umjetnosti samostalnosti, slobode, uspjeha i ponosa stvaranja.

Stvaranja nečega dobroga u kojem nema mjesta lošim, tamnim i crnim bojama. Boje našeg čovjeka amatera su boja krvi, neba i čistoće. To su boje kojima je kroz mnoga stoljeća krčio put ka slobodi, ka prostranstvu visina i širini poštenja.

Jednostavnost tog običnog čovjeka, u umjetnosti hrabrog stvaranja, ogleda se u spontanosti iskrenog domoljublja i morala, a umjetnost nije iznad morala. Moral je prvi, a zakoni ga čuvaju. Previše stvorenih ograničenja našega amatera umjetnika od „vrsnih umjetnika“ naše stvarnosti donijelo je i stvorilo je umrtvljenu i apatičnu prosječnost našeg čovjeka.

No, za stvoriti prave umjetnike iz amatera kao i njihovo umjetničko djelo grandioznog značenja potrebno je vrijeme uloženo u stvaranje, a stvaranje traje i traje i traje. Ali, kada se naslika onim pravim istinskim bojama to umjetničko djelo ostaje na čast stvarateljima. Njime se mogu odgajati nove generacije. Njime se mogu ponositi i narod i država. Zato, primimo svi palete u ruke i započnimo zajedno stvarati naše pravo grandiozno umjetničko djelo, našu Hrvatsku.