Odlazi cirkus iz našeg malog grada, širokim drumom što izlazi na most, odlazi cirkus i ja se pitam sada:ko je domaćin a ko je bio gost? Tako je davno pjevao Balašević, a njegov cirkus i njegova pitanja stalno nam se vraćaju.
U epohi izbora i cjelodnevnih direktnih prijenosa izlaznosti, anketa, razmišljanja prolaznika o toj temi (baš kao da se radi o nogometu) uočavamo u kakvom se globalnom cirkusu nalazimo i koliko forma nadilazi sadržaj. Svakih nekoliko godina pokrenu se mužikaši i trumbentaši po gradovima i selima, pojave se zaboravljena lica da nas podsjete na to kako zapravo nešto rade, pa tko uvjerljiviji – njemu djevojka.
Da forma nije važnija od sadržaja interes bi možda bio veći, ljudi bi davali svoje glasove bez ikakve hajke i znali bi jasno što će njihovi predstavnici raditi u svom mandatu. No sve je upravo onako kako jest i srećom učas će otići širokim drumom što izlazi na most, a mi ćemo nastaviti tempom koji nam je ostavljen i izdvajati za mandate, implantate i odvojeni život u sljedećem periodu.
Zamišljam kakva bi navala deputata bila da se tamo daleko živi od prosječne plaće.
Takav je valjda svijet. I pomislili bismo kako je drugačije nemoguće da odnekud ne zaiskri nešto ili netko tko se otima „utabanom“.
Fenomen našeg vremena, osamdesetdevetogodišnji bivši urugvajski predsjednik, José “Pepe” Mujica, ljevičarska ikona latinske Amerike i moralni autoritet bez premca, a koji je prije petnaestak dana proslavio rođendan, ne odustaje od svog humanističkog puta i borbe za bolji Urugvaj unatoč teškoj dijagnozi: nakon dijagnosticiranog raka jednjaka bit će podvrgnut svim mučnim terapijama.
Tvrdeći kako se već više puta u životu sreo s „koscem“, a da je svaki puta preživio, odlučio je i dalje se boriti, bez obzira na nejasne prognoze kod takve vrste bolesti. No ne samo na zdravstvenom nego i na društvenom planu. 2024. godina je godina općih izbora u Urugvaju i Mujica želi nastaviti borbu prema vlastitim načelima. A njegova načela u današnjem svijetu deklarativne demokracije unikatna su i ravna čudu.
Predsjednik Urugvaja bio je od 2010. do 2015. Od plaće od nekih 12 000 dolara koju bi bio zarađivao kao predsjednik, sebi je ostavljao 1200, donirajući ostalo, jer da ima onih kojima je novac potrebniji. Kao predsjednik nastavio je skromnim životom i nije koristio službenu rezidenciju, ali rado ju je davao beskućnicima na korištenje. Poznat je i njegov VW-buba iz 1987., za koji su mu nudili milijun dolara.
Kao gerilac Tupamarosa, skupine koja se šezdesetih borila protiv korupcije i stranog utjecaja u Urugvaju, bio je tijekom diktature 1973-1985. osuđen na dugu zatvorsku kaznu za vrijeme koje je podvrgavan silnim psihičkim i fizičkim torturama, o čemu je urugvajski režiser Álvaro Brechner snimio film Noć od 12 godina.
„One noći kada su mi stavili madrac osjećao sam se ugodno, naučio sam da ako ne možeš biti sretan s nekoliko stvari, nećeš biti sretan s mnogim stvarima. Samoća zatvora natjerala me da cijenim mnoge stvari.”
José „Pepe“ Mujica velik je čovjek, političar i prije svega humanist. Njegov put bi trebao biti imperativ i političarima i biračima. Kad bi netko opći interes stavio ispred svoga, djelovao bi vjerodostojno u obrazlaganju programa i olakšao izbor biračima. No toga se zasad ne moramo bojati.
“Neću biti stari umirovljenik koji sjedi u kutu i piše memoare. Neću ništa pisati, nemam vremena, imam posla.”, rekao je Pepe. Pa sretno!
