- Rebeka Štimac Vukmirović
- Arhiva portala Epoha
Bila jednom jedna djevojka po imenu Perkola. Živjela je sa svojim hraniteljem Betulom.
Približavao se njezin 21. rođendan i bol u njezinom srcu bila je sve veća i veća. Živjeli su okruženi kilometrima i kilometrima šume i divlje prirode, a svoje roditelje nikada nije upoznala. Ostavili su je u šumi odmah nakon rođenja. Ne zna tko joj je majka ni tko joj je otac, ima li braće ili sestre, s čime joj se bave roditelji, kakvi su… Pitanja koja su najviše boljela bila su: „Zašto su me roditelji ostavili? S čime sam to zaslužila? Što je tako odvratno u meni?“
Betul je poznavao šumu kao svoj dlan i točno znao u kojem njenom kutku treba tražiti koju ljekovitu biljku. Svoj život posvetio je pravljenju ljekovitih masti i tinktura te liječenju životinja i ljudi. Jednog dana početkom ljeta šetao je šumom u potrazi za jednom vrlo rijetkom i ljekovitom biljkom. Začuo je bebin plač i ugledao bebu položenu u košaricu i pokrivenu dekicom. Bez razmišljanja uzeo je bebu u ruke i nježno ju je ljuljao dok nije zaspala. Odnio ju je kući, nahranio, zamotao u svoju čistu košulju, skuhao čaj i dugo u noć razmišljao: „Tko je ovo jadno dijete ostavio u šumi? Što ću s njom? Ne znam brinuti o djetetu i živim sam duboko u šumi. No, ne mogu je ni ostaviti. Želim joj pomoći i othraniti je…“ S takvim mislima zaspao je naslonjen rukom na stol.
Sanjao je san u kojem djevojčicu naganjaju divlje zvijeri, a on je spašava. Kad se probudio znao je da joj definitivno želi pomoći.
Ujutro je uzeo bebu i od plahte napravio nosiljku. Tako je imao slobodne ruke, a beba je osjetila njegovu blizinu i bila je sigurna. Kolima se odvezao do najbližeg sela i trampio je svoje masti i ljekovite tinkture za sve što je potrebno kako bi se pobrinuo za tako malo dijete. Nazvao ju je Perkola.
Godine su prolazile i djevojčica je odrastala. Vodio ju je sa sobom u duge šetnje šumom i podučavao o biljkama, pripravljanju masti i tinktura te liječenju životinja. No, iako je djevojčica bila zbrinuta, osjećala se nevoljeno, usamljeno, zarobljeno i kao da nema nikoga s kim može iskreno i otvoreno razgovarati, tko bi je razumio i tko bi je odgovorom usmjerio. Pokušala je razgovarati s biljkama, životinjama, zvijezdama, vodom, munjama, suncem… ali nitko od njih nikada ne bi ništa odgovorio natrag.
Njen hranitelj Betul bio je samozatajan i nježan čovjek, no nikad nisu razgovarali o tome kako se ona osjeća niti za čim joj srce žudi. Željela je pronaći roditelje i živjeti u selu kako bi bila bliže ljudima, no on je uvijek odgovarao kako ne vrijedi kopati po rani duše. On je znao liječiti ranjeno i bolesno tijelo, no bio je potpuno neuk u liječenju ranjene ljudske duše.
Dan prije svog rođendana, Perkola je rekla kako za svoj rođendan želi ići do obližnjeg sela i pokušati pronaći svoje roditelje. Betul je ponovno odgovorio na dobro poznati način, što je Perkolu zaista razljutilo. Povisila je glas i rekla mu: „Ti mene uopće ne voliš niti te nije briga kako se osjećam. Mrzim te!“ Kako je to izgovorila niz lice su joj počele teći suze koje su pekle, istrčala je i besciljno lutala šumom.
Popela se na jednu liticu na kojoj nikad nije bila i za koju joj je Betul govorio da je izbjegava. Sjela je na kamen kako bi predahnula. No, iza nje pojavio se čopor vukova i krenuo je prema njoj. Okružili su je i nije mogla natrag, osim pokušati trčati prema rubu litice. To je i učinila, no i ondje se našla u bezizlanoj situaciji. Osjećala je krivnju i sram što se tako ružno ponijela prema Betulu, a s druge strane ju je gušila bol u srcu jer je znala da je niti vlastiti roditelji nisu željeli kraj sebe.
Poskliznula se i počela padati niz liticu. Padanje je bilo vrlo bolno, no jedno drvo spasilo joj je život. Uspjela se uhvatiti za granu, no nije imala snage podići se ili se na bilo koji način pomaknuti. Lijeva ruka bila joj je izudarana i izgrebana, a desnom se držala za granu, koja je s vremenom počela pucati. Sunce je sve više grijalo i kožu je osjećala kao da počinje gorjeti. Plakala je, gušila se u suzama i zapomagala… no jednostavno nije vidjela izlaz. Nije se usudila pogledati ispod sebe, a činilo se nemoguće popeti se natrag na vrh litice.
Satima je tako visjela i prošla kroz emocionalnu oluju dok nije došla do osjećaja velike ispraznosti, razočaranja i besmislenosti života. Već je bila dehidrirana i samo je željela da sve ovo završi. U tom trenutku pojavio se Betul i ugledao je. Nešto joj je govorio, ali ona nije čula što. Mahao je s rukama i djelovao kao da je jako ljut na nju. Nestao je iz njezinog vidokruga i vratio se s dugom granom u ruci. Počeo ju je spuštati prema njoj i pomislila je na trenutak da će je spasiti. No, on je počeo udarati po grani na kojoj se držala i udarao je tako jako dok grana nije pukla.
Osjetila je duboko razočaranje i izdaju, a srce ju je toliko zaboljelo da je mislila da će se raspuknuti. Padala je i osjećala kao da joj zrak pomaže, kao da je usporava i nježno podupire. To nije bilo moguće i pomislila je da ludi. Očekivala je da će udariti u tvrdo tlo, no pala je u vrlo svježu i bistru vodu. Dotaknula je dno i tamo ugledala crveni pulsirajući kamen. Željela ga je izvaditi, ali nije uspjela. No, kontakt s tim kristalom učinio je nešto drugo – svi njeni doživljaji i zaključci poprimili su drugačije značenje. Kad je izronila, shvatila je da buka koju je čula nije bila buka vjetra već buka slapa. Kada je pogledala gore začula je kako je Betul pita: „Je li voda dovoljno duboka da i ja skočim?“
Bila je vrlo zbunjena nakon svega što se dogodilo, no odgovorila mu je potvrdno. Skočio je u vodu te je i on dotaknuo crveni pulsirajući kristal. On se pretvorio u svjetlost koja je Perkolu izvukla iz vode na obalu. Ponovno je poprimio oblik Betula koji trči do nje želeći joj poviti rane od pada i sunca ljekovitim biljem, dati joj vode i biti uz nju dok se ne oporavi. Ispričavao se i objašnjavao kako mu je žao što je nije povukao gore, no da ga nije čula kad joj je govorio da skoči jer je dolje jezero, a nije imao snage povući je gore. Da ju je i uspio nekim slučajem povući gore, ne bi joj mogao dati vode niti joj poviti rane ljekovitim biljem jer takvo bilje raste uz vodu.
Perkola je sada zaista osjetila i vidjela koliko je Betul voli i koliko je toga pogrešno protumačila samo zato jer nije vidjela ništa osim vlastite boli u srcu. Uvidjela je kako je svojim ponašanjem zapravo i sama sebi sprječavala iscjeljenje te boli. Rasplakala se i molila Betula za oprost.
Betul se također rasplakao i ispričao joj se što nije bio bolji, što nije znao s njom razgovarati. To je radio samo zato jer ga je njezina bol podsjećala na njegovu bol iz djetinjstva. Njegova majka umrla je pri porodu, a otac je bio shrvan te je bol zbog gubitka žene utapao u alkoholu i često pod utjecajem alkohola vikao i udarao svoju djecu. Vrlo rano pobjegao je od kuće, pobjegao je od ljudi kako bi pokušao zaboraviti na bol i osjećaj nepravde koji je nosio u svom srcu. No sada shvaća da je ta bol još uvijek tu, vrlo duboko potisnuta i da je izbjegavao o tome pričati s Perkolom samo zato što bi takvi razgovori njegovu bol izvukli na površinu, a on ne bi znao što s njom. Sada shvaća da se ta bol može iscijeliti samo ako se izvuče na površinu i ako se dozvoli usprkos boli otvoriti srce drugom ljudskom biću.
Zagrlili su se i dogovorili da će pokušati pronaći njezine roditelje, no bez obzira na to uspiju li ili ne, nastavit će otvarati srce jedno drugome i međusobno učiti kako biti podrška drugome, a istovremeno kako zacijeliti vlastite rane.
P.S. Ova bajka inspirirana je procesom suradnje s emocijama. Samo sam jednom, kroz korake tog procesa, dobila odgovore u obliku scena neke bajke. Sve scene tog procesa zadržane su o ovoj bajci – dodani su samo početak, kontekst koji je prethodio zapletu te zaključak.
I zaista… Nakon otpuštanja uobičajenog pogleda na svijet, sebe i druge te širenja percepcije kroz proces suradnje s emocijama, svijet poprima potpuno drugačije boje. Odnos prema sebi i drugima postaje ispunjen mirom, iskrenom empatijom, ali i shvaćanjem da je svačiji život njegova odgovornost.
Želiš li i ti iskusiti proces suradnje s emocijama? Javi se na putpjesmesrca@gmail.com i dogovori besplatne konzultacije.
Od Srca Srcu,
Rebeka
