Duboko sam osjećala Život, ono što ljudi osjećaju ispod maski, ono što ljudi skrivaju od svojih i tuđih pogleda, a nisam znala kako to objasniti…

Govorili su mi da sam preosjetljiva. Govorili su mi da se trebam spustiti na Zemlju. Govorili su mi da je život jednostavno takav i povjeravala sam da sa mnom nešto ne valja,
sve rjeđe razgovarala sam s Bogom kao s nečim što je u svemu što me okružuje.

Koliko god sam se trudila uklopiti, sve dublje sam tonula u vlastiti mrak. Sada dozvoljavam sebi biti, postojati i živjeti usprkos tom strahu i osjećaju nemoći i ponovno osluškivati svoj unutarnji glas.

Priča koju sam osjetila kao dijete i za koju danas znam da sam sigurno bila u pravu:
„Moguće je drugačije… Moguće je bolje… Moguće je nježnije i iskrenije… Moguće je vratiti iskrene osmijehe na lica svih ljudi…“

Sada me više ne boli nepravda i sve ono slomljeno što osjećam u sebi i drugima. Sada me boli pitanje: „Kako jasno izraziti ono što sam na putu otkrila? Kako ljudima pokazati da postoje oni ljudima kojima je iskreno stalo ni iz kakvog posebnog razloga osim onog iskrenog suosjećanja i iskrene želje da slobodno živimo Pjesmu svoga Srca? Kako ljudima pokazati da je sigurno i u redu osjećati bilo što i da iscjeljenje nije moguće bez da odemo iza boli kroz vlastiti mrak?“

Ono u što sam se uvjerila je to da se Pjesma Srca ne razumije na jeziku koji govorimo, čitamo i pišemo. To je jezik Svjetlosti i Kreativne Sile. Jezik koji priča kroz simbole čije točno značenje možeš otkriti samo Ti za svoj život, ja za svoj, svatko od nas za svoj.
Ali nismo naučili slušati ni razumjeti taj jezik. Možda je došlo vrijeme da i to naučimo.

Hoćeš li osluhnuti svoju Pjesmu Srca

i pomoći da bolji svijet za koji osjećamo da je moguć doista postane Naša stvarnost?

Od Srca Srcu,
Rebeka