Biti čovjek znači i pogriješiti, znači i nekoga povrijediti i biti povrijeđen, nekome pružiti utjehu, radost i/ili pomoć te isto dobiti od nekog drugog. Biti čovjek znači učiti, znači padati i dizati se iznova i iznova… Znači iskušavati čaroliju života u svim njenim bojama, okusima, zvukovima, dodirima i mirisima. No, gdje su se izgubili zdrav razum, suosjećanje i nježnost prema sebi i drugima?

Energetski smo zaglavili u svojim glavama, odsjekli se od svog tijela i srca. Uglavnom živimo u pričama i mentalnim okvirima te sve što se događa oko nas pokušavamo smjestiti u neke mentalne kućice, programe i vjerovanja. Ako se netko ili nešto ne uklapa u neku mentalnu priču, to nešto etiketiramo kao loše, grešno, nemoralno, bezobrazno, bezosjećajno, sebično…

Osim toga, u naš um svake sekunde ulazi jako mnogo, ali zaista jako mnogo informacija na energetskoj razini, a mozak te informacije selektira, povezuje, odbacuje, prerađuje, prevodi… Mentalne kućice bilo koje vrste služe kao filteri i često nismo ni svjesni koliko toga naš svjesni um odbacuje upravo zato što se ono što se nalazi oko nas (objektivna istina i stanje o nekome ili nečemu) ne podudara s našim mentalnim kućicama. Tada se sve „ulazne informacije“ koje se ne podudaraju s našim mentalnim kućicama odbacuju i/ili deformiraju, a rupe koje na taj način nastaju u našem doživljaju onoga što jest popunjavamo vlastitim očekivanjima, sjećanjima, željama, potisnutim emocijama i slično.

No, kako bi bilo životu pristupati otvorenog uma te koristiti mentalne kućice za brže snalaženje u svakodnevnim i novim situacijama? Kako bi bilo te kućice nadograđivati, povezivati na različite načine i uz pomoć njih širiti svoju svijest?

Kako bi bilo ljudima pristupati otvorenog srca i uma sa željom da ih se vidi, čuje i upozna, umjesto procjenjivačkog i osuđujućeg pristupa iz potrebe da naši obrambeni zidovi ostanu i dalje visoki i čvrsti kako ne bismo osjetili bol koja čuči iza tih zidova?

Tako dugo dok smo ranjeni iznutra, dok izbjegavamo uroniti u sebe i dozvoliti si osjetiti tijelom, srcem i umom sve ono što čuvamo potisnuto u sebi na podsvjesnoj i nesvjesnoj razini, tako dugo ćemo svoju energiju trošiti na prepucavanja, dokazivanja tko je u pravu, tko je u krivu, tko je dobar čovjek, tko je zao čovjek… Kada tako usmjeravamo energiju, zapravo hranimo svoje i tuđe unutarnje boli koje se skrivaju iza različitih obrambenih zidova te društvenih maska i uloga koje igramo. Kada tako hranimo unutarnje boli, dugoročno gledano stvaramo teren za još više sukoba, natjecanja, netrpeljivosti, nemoći, kontrole, ludila, usamljenosti… Želimo li to?

Ja znam da ne želim. I znam da to nije put kojim moramo ići niti kao pojedinci niti kao društvo. Ali i možemo ići tim putem, ako tako odlučujemo iz dana u dan.

Možemo drugačije. Znanja postoje. Kreativnost postoji. Vještine postoje. Postoje i ljudi s kojima se možemo udružiti. No, udruživanje nije moguće sve dok jedni druge trpamo u bilo kakve mentalne kućice i stvaramo priče o drugima na temelju vlastitih iskustava, procjena i percepcije, a vlastita iskustva, procjene i percepcije filtriramo kroz energetske blokade, potisnute boli, potisnute emocije, obrambene mehanizme, programe „moram/trebam“, „ispravno je/pogrešno je“…

I tu i tamo dođe neka informacija do mene o ovom predizbornom ludilu i pomislim: „Bože, kako bi bilo lijepo da ti ljudi vide dalje od svojih uvjerenja, iskustava i načina percepcije… Kako bi bilo lijepo kada bi jedni druge željeli upoznati, zaista čuti, argumentirano i s poštovanjem raspraviti o problemima u kojima se koprcamo, kada bi traženje mogućih rješenja bio prioritet umjesto da je prioritet igranje sudaca, tko je u pravu – tko je u krivu… Kada bi svatko sebe mogao vidjeti kao ljude koji imaju kvalitete i imaju mane… Kada bi svatko od njih imao želju u suradnji s drugima i kvalitete i mane koristiti za vlastiti osobni i profesionalni, ali i društveni rast i razvoj… Gdje bi nam bio kraj?“

No… Da… Ovo je samo ono što jedan mali čovjek imenom Rebeka vidi kao jednu od mogućih budućih vremenskih linija. Zašto bi netko uopće krenuo na put vlastite Pjesme Srca, zašto bi netko uložio trud i vrijeme da iscijeli ono bolno unutar sebe što je osobna odgovornost ako smo trenutno odrasli ljudi, kada je “lakše” nastaviti po starom i koprcati se u živom blatu kao i do sada? Zašto bi životnu energiju uložili u pitanje kako mogu sebe i svoj život dovesti u red, kako time mogu pomoći i ljudima oko sebe, kada se možemo baviti pitanjima tko je što skrivio, tko je što slagao, tko je u pravu, tko je u krivu, tko je dobar čovjek, tko je zao čovjek?

Svi smo ljudi. Nitko nije savršen. Ako kažiprstom upireš u druge, ostali prsti šake upereni su u tebe.

Imam jednu igru za tebe. Napiši na papir ime jedne osobe kojoj mnogo toga zamjeraš. Kraj njenog imena napiši 5 njenih osobina koje osuđuješ i nađi barem 3 osobine koje cijeniš/diviš im se. Nakon toga napiši 8 rečenica koje počinju sa „Ja sam…“ i završi svaku rečenicu s jednom od tih 8 njenih osobina. Onda se pitaj u kojim situacijama, prema kojim ljudima i ti iskazuješ upravo takve osobine ili si ih iskazivala/iskazivao nekad u prošlosti. I u ovoj vježbi jako je važno biti iskren prema sebi. Zapitaj se čemu ti služi projiciranje na druge onoga što nosiš u sebi.

Ako želiš živjeti otvorenog uma, srca i tijela, ako se želiš osloboditi energetskog tereta koji nosiš u svom biću i koji te koči od življenja uravnoteženog i smislenog života, znaj da to ne ide preko noći i da je to proces koji nalikuje guljenju sloja po sloja skorenog blata sa sebe. Također znaj da postoji mnogo opcija koje ti na tom putu mogu biti pomoć, podrška, vođenje i osnaživanje.

Jedna od opcija je i rad sa mnom. Za sva pitanja i nedoumice u vezi usluga koje nudim piši mi na mail putpjesmesrca@gmail.com ili se javi privatnom porukom na FB stranici Put Pjesme Srca.

S ljubavlju,
Rebeka