Ili… „Društvo loše funkcionira jer su drugi krivi. Trebalo bi biti drugačije, trebali bi biti drugi ljudi na vlasti, onda bi i meni bilo drugačije.“

Ili… „Žena mi stalno prigovara, potpuno je razmažena i nezahvalna za sve što radim za nju. Zato pijem/zato je nekad udarim da se nauči pameti. Sve bi to trebalo biti drugačije.“

Ili… „Muža nikad nema doma, sve moram sama. Kad je doma samo gleda tv, pije pivo i opet sve moram sama. Trebalo bi biti drugačije.“

Ili… Apsolutno bilo koja druga priča koja u sebi sadrži – drugi su odgovorni za to kako se osjećam/ne smijem se osjećati kako se osjećam/drugi bi trebali biti drugačiji/ja bih trebala biti drugačija…

Eh… Meni je poznata i u mom osobnom životu, a poznata mi je i kroz promatranje drugih. Takav princip funkcioniranja samo nas vodi u sve veću provaliju, sve veće nezadovoljstvo, sve veću nemoć… No, možemo li drugačije i kako?

Jasno da možemo drugačije i jasno da postoji mnogo načina kako, no važno je biti svjestan da nama možda neće pomoći isto što je pomoglo nekom drugom ili obrnuto, da će nama pomoći nešto što neće pomoći drugima. Važno je biti svjestan da za neke situacije u životu isti način/tehnika će funkcionirati, ali za neku drugu situaciju neće.

Važno je biti svjestan kako će u nekom periodu života nešto funkcionirati, a onda će neko buduće vrijeme tražiti da vještinu nadogradimo s nečim novim i da počnemo koristiti nešto drugačije. I pritom se uopće ne radi da je nešto bolje od nečeg drugog, da nešto vrijedi, a nešto je glupost… Radi se samo o tome da svi imamo potrebu za rastom i razvojem te da nekad neke stvari jednostavno prerastemo i trebamo nešto drugo, što onda i onom starom daje dublju dimenziju i novo shvaćanje.

Radi se i o tome da smo svi jedinstveni i potrebno je pronaći ono što nama odgovara, a u tome kako to pronaći definitivno pomaže propitkivanje sebe i svega za što mislimo da je istina/činjenica jer smo tako čuli/naučili. Pomaže i shvaćanje svog human design tipa i autoriteta (ne smatram da je human design nešto čemu se treba klanjati, diviti i držati se kao pijan plota, ali definitivno može dati neke korisne informacije i zašto ih onda ne iskoristiti?).

Vlastito iskustvo i svoj autentičan način učenja tek u zadnje vrijeme prihvaćam i shvaćam kao nešto vrijedno i meni, a potencijalno i ljudima do kojih dopirem na bilo koji način. I kroz svoj autentičan način učenja i spoznavanja shvatila sam kako je u pozadini bilo koje gore nabrojane priče ili one koje nisam spomenula, a ostavlja okus nezadovoljstva, frustracije, nemoći, ogorčenosti, krivnje, srama, osuđivanja, prosuđivanja, neprihvaćanja itd. – odvojenost duha od tijela, uma i emocija.

Nisam sigurna jesam li sve nazvala pravim imenom i možda bi netko za neku moju riječ upotrijebio neki drugi termin, ali ostavimo na stranu taj dio priče i pokušajmo shvatiti poantu. Kako bih objasnila poantu, služit ću se simbolima i slikama kroz koje sam prošla u jednom od svojih druženja sa Sobom i svojom Pjesmom Srca.

Osjećam već dugo kako je moj živčani sustav stalno u nekom oprezu za borbu i bijeg, kao da se stalno osjećam ugroženo iako stvarne ugroze sada i ovdje za mene u 99% slučajeva nema, kao da stalno nešto nedostaje i što god napravim ta praznina se ne ispunjava, kao da postoji neki zid unutar mene zbog kojeg ne vidim širu sliku priče i zbog kojeg se ne mogu opustiti u onom što Jesam i živjeti svoju Pjesmu Srca (a što to točnije i praktičnije znači, možeš čuti u videu na youtube-u pod nazivom „Što s osjećajem ispraznosti i nezadovoljstva?“).

I u jučerašnjem procesu vidjela sam malenu sebe kako stoji ispred mene i kako je ta malena ja izranjavana, no usprkos tome i dalje hoda ispred mene pokušavajući me zaštiti. Bilo mi je jako mučno gledati to i stala sam ispred malene sebe i rekla da više ne želim tako, da se želim pobrinuti za nju i neka mi pokaže gdje je njeno sigurno mjesto da odemo tamo (ideju da pitam za sigurno mjesto dobila sam slušajući dragu prijateljicu što je sama proživljavala unutar svoje kože, tako da joj hvala na tome što je to podijelila sa mnom).

Mala ja odvela me na more/ocean, daleko od obale. I uronila je u more. Zaronila sam za njom i vidjela kako unutar svog tijela ima mnoge metke, oruđa, oružja i kako to tamo stoji i nanosi bol pri svakom pokretu. Bila je i jedna šipka koja je bila savinuta unutar tijela i nisam uopće znala kako bih je izvukla van budući da bi zbog te savijenosti prilikom izvlačenja šipke mogla napraviti još veću ranu. I tada se to fizičko i naoko kruto tijelo male mene pretvorilo u tekuću tvar.

Svi znamo svojstva vode – poprima oblik posude u kojoj se nalazi, kad se nešto kruto stavi unutra, voda se samo prilagodi tome i nađe mjesto kamo se može proširiti. Kad se to nešto kruto izvadi iz vode, s lakoćom zauzima prostor na kojem je do maloprije stajalo nešto kruto. I u takvom stanju bilo je vrlo lagano, jednostavno i bezbolno izvaditi sve to što je malu mene ranjavalo.

Nakon toga, znala sam da se nekako trebamo stopiti, ali ono kako sam isprava postupila nije upalilo jer sam i dalje malu sebe i odraslu sebe doživljavala kao odvojenu priču, a osjetila sam da je poanta u integraciji. I tada sam doživjela rješenje – samo se otopiti u toj „maloj sebi“.

Kao što se sol topi u vodi i nakon toga nije moguće odvojeno promatrati sol i vodu, već voda postaje slana, homogena smjesa, tako sam i ja doživjela da sam se otopila u toj tekućini i osjetila toliki mir, osjetila sam da sam Doma i da je baš sve kako treba. Ta sol može se i postupkom kristalizacije (pokus koji se radi iz kemije u osnovnoj školi) izvući iz vode i upravo to nam se svima dogodilo i upravo zbog toga duboko patimo odvojeni od svoje autentičnosti i svoje Pjesme Srca.

Svi na svijet dođemo integrirani – osjećamo povezanost Duha i Tijela, osjećamo sebe u fizičkoj dimenziji, ali i osjećamo povezanost s Onom Stranom, s Kreativnom/Životnom Silom, s Onim što bi mnogi nazvali Bog. No, budući da programe, traume, obrambene mehanizme iz kolektivne svijesti i linije predaka osjetimo u svojim tijelima i svom energetskom sustavu, to doživimo kao svoje i počinje proces odvajanja od Sebe i svoje autentičnosti. To možemo usporediti s vunom koja se u pokusu stavi u vodu kako bi se na njoj stvarali kristali soli. Počinjemo se doživljavati odvojeno od Boga, odvojeno od svijeta, od onoga što osjetimo da želimo stvarati u životu upravo zato jer stalno slušamo i gledamo – ne smiješ, trebaš, moraš, previše si osjetljiva, to se tako ne radi i ostale slične rečenice/zahtjeve/očekivanja…

I tijekom života osjetimo sve veću prazninu, sve veću odvojenost i onda nas Život često prvo suptilno, a onda sve manje suptilno navodi na to da krenemo u proces rada na sebi. I više to ne bih ni nazvala rad na sebi, već vraćanje Sebi, jer kao da sve to što osjetim kao napredak od kad radim na sebi, kao da i nije napredak, već sam prije toga živjela stagnaciju i sad se samo vraćam svojim prirodnim postavkama, zbog kojih potpuno drugačije doživljavam i sebe i druge i svijet i Boga.

Kad smo integrirani, kad se vratimo Sebi, osjetimo kako smo cijelo vrijeme podržani i vođeni i povezani, shvaćamo koliko smo bili gluhi i slijepi za svu podršku i prihvaćenost i povezanost zato jer smo se fokusirali na borbu i bijeg od onoga što nam nije ugodno, što osjećamo kao da ne pripada nama i što nas ranjava. I da, nije ugodno, ne pripada nama i ranjava nas, ali samo ako pridajemo tome važnost, ako sve to ne shvaćamo samo kao informacije s kojima nešto možda možemo napraviti.

Sve što sam prošla do sad kao da je služilo tome da bih drugima mogla objasniti što se događa u dubinama našeg bića na podsvjesnom i nesvjesnom nivou te kako se vratiti Sebi. I sada svim tim iskustvima i informacijama koje sam doživjela kao svoje i kao nešto od čega se trebam braniti ili se s time boriti, mogu biti zahvalna i vidjeti ih kao nešto vrijedno i praktično korisno.

Danas je zadnji dan 2023. godine i osjećam da dolazi vrijeme u kojem postaje sve teže održavati na životu neautentično ja i živjeti neusklađeno sa svojom Pjesmom Srca. Kako će bolan, neugodan i dugotrajan proces vraćanja Sebi biti, ovisi o tome koliko smo spremni zaroniti u sebe, pogledati istini u oči, koliko smo spremni prepustiti se procesu integracije Duha i svega onoga što doživljavamo kao „ja“ u fizičkoj dimenziji.

Što se manje borimo s potrebom naše Duše da djelujemo u skladu s Pjesmom Srca, to će proces biti manje bolan, neugodan i brži. Načini postoje, no koji je pravi način za Tebe, osjetiš samo Ti. Je li to promjena posla, mjesta stanovanja, prehrane, fizička aktivnost, edukacija, rad s nekim jedan na jedan, određena tehnika, religija, neka kombinacija…?

Želim Ti bivanje i kretanje kroz Život kroz osjećaje ispunjenosti, podržanosti, povezanosti i prihvaćanja, jer oni su naše prirodno pravo koje možemo živjeti samo kad se vratimo na ljudske prirodne postavke kreirane od samog Izvora.

S ljubavlju,

Rebeka