- Renata Ivaštinović
- Facebook, Pixabay
Zamislite da jednog dana jednostavno nestanete. Bez pozdrava, bez traga. Samo iščeznete – iz svog doma, sa svog posla, iz života koji vam više ne pripada!
U Japanu, takvi ljudi imaju ime. Johatsu. Iščezli, izbrisani, nestali bez traga. Oni nisu nužno kriminalci, niti ljudi koji su “skrenuli”. Iza tog poetičnog naziva skriva se duboka egzistencijalna borba. To su obični ljudi koji su odlučili nestati iz vlastitih života – iz braka koji ih guši, dugova iz kojih ne mogu isplivati, posla koji ih ubija ili jednostavno – iz osjećaja da ne pripadaju nigdje. Osjećaj je to s kojim se mnogi ljudi danas mogu poistovjetiti.
Od 1990-ih, oko 80.000 Japanaca svake godine „ispari“. Odluka da nestanu nije tek hir, već odgovor na ogroman društveni pritisak. U zemlji gdje se živi po disciplini, časti i kolektivizmu, gdje je neuspjeh sramota, gdje je odustajanje slabost, nestanak može biti posljednje utočište. Neki bježe od nasilnih partnera, neki od mafije, financijskog kolapsa… Drugi samo žele zaboraviti tko su bili. Ali nitko ne nestaje sam.
Čin nestajanja u Japanu je čak institucionaliziran. U igru ulaze takozvane noćne selidbe – specijalizirane agencije koje, pod okriljem noći, pomažu ljudima iščeznuti. Preseliti ih. Urediti sve kao da je bila provala. Ukloniti tragove, financijske dokaze, internetske zapise. I sve to – potpuno legalno.
U zemlji koja duboko cijeni privatnost, čak ni policija ne može intervenirati ako nema kaznenog djela. Ako netko jednostavno nestane, obitelj može samo unajmiti privatnog detektiva – suprotnost noćnim agencijama – i nadati se.
Dokumentarni film “Johatsu: Into Thin Air” koji je sniman šest godina, pokušava uhvatiti te iščezle živote. Redatelji Andreas Hartmann i Arata Mori proveli su vrijeme s ljudima koji su odlučili izbrisati sebe. Za mnoge od njih, to je bio prvi put da su s ikim podijelili svoju priču. Film se nikada neće javno prikazivati u Japanu – jer su te ispovijesti toliko osjetljive.
Jedna žena u filmu živi u uvjerenju da je stalno netko prati.
Neki Johatsu preživljavaju u malim, mračnim sobama, radeći neprijavljene poslove za keš. Neki iz prikrajka prate svoje obitelji, promatrajući ih s distance – kao kroz zamagljeno staklo koje nikad ne mogu otvoriti. To je tuga koju stručnjaci nazivaju dvosmisleni gubitak – ni život, ni smrt. Obitelji ne znaju trebaju li tugovati ili čekati. There is no closure. Ipak, neki se vrate. Jedan Johatsu, nakon gotovo 40 godina, uspio je ponovno uspostaviti kontakt sa svojom obitelji. Ova priča pokazuje da ipak nikada nije prekasno za pomirenje.
Postoji i filozofska dimenzija. Dok samoubojstvo u japanskoj kulturi ima dugu, tragičnu povijest kao čin očuvanja časti, Johatsu čini suprotno: oni biraju život. Iskidan, nepoznat, možda bolan, ali – život. U toj tišini srama, Johatsu pronalaze izlaz. Ne kroz smrt, već kroz brisanje identiteta.
Japan možda ima savršene uvjete za nestajanje – jake zakone o privatnosti, izostanak nacionalne baze nestalih osoba, ograničen pristup policije financijskim podacima. No, Johatsu nisu isključivo japanski fenomen. Danas sve više ljudi osjeća pritisak da budu savršeni, rastu troškovi života, a psihološki tereti nevidljivi su i teški. Ideja nestanka postaje globalna.
Možda zato ovaj film i njegova tiha poruka toliko odjekuju. Da ponekad bijeg nije slabost, nego vapaj za životom. Da Johatsu nisu ljudi koji žele umrijeti – oni samo žele pobjeći iz života koji ih guši. Nestaju kako bi promijenili identitet. Kako bi prestali biti ono što ne žele i postali netko drugi. Nestaju kako bi preživjeli. I možda, u tom paradoksu, leži jedna važna istina – da živimo u konformističkom društvu koje nema kapaciteta za suosjećanje prema ranjivosti.
Johatsu su s jedne strane ekstremni odgovor na pitanje: što učiniti kada više ne možeš disati u vlastitom životu? Oni ne pozivaju na oponašanje, ali nas tjeraju na razmišljanje – koliko smo kao društvo sposobni prihvatiti one koji “ne uspiju”, koji se slome, koji više ne mogu igrati po pravilima?
Johatsu nas ne uče kako nestati, nego zašto neki ljudi ne vide drugo rješenje. Njihova priča je poziv na empatiju, na propitivanje normi koje nas definiraju i na stvaranje prostora u kojem ljudi mogu tražiti pomoć prije nego što odluče nestati.
I možda Johatsu nisu bijeg od života, već očajnički pokušaj da se pronađe smisao u svijetu koji za to nema prostora. U tom smislu, Johatsu ne pripadaju samo Japanu. I u našim društvima raste broj ljudi koji se osjećaju nevidljivo, zarobljeno, potrošeno. Ljudi koji ne vide drugo rješenje osim nestanka – fizičkog, emocionalnog ili digitalnog.
Što vi mislite? Može li se čovjek stvarno izbrisati – i je li bijeg uvijek kukavičluk? Jeste li i vi ikad poželjeli nestati i biti netko drugi?
Enjoy your life!
