Pa kad ti kažu: ti si uvijek tako nasmijana, lako tebi! Školski je to primjer površnog čitanja karaktera. Ljudi valjda misle da ako nisi stalno u crnom, s pogledom izgubljenim u horizont i citatima Bukowskog, onda ti je život super i nemaš pojma što su borbe.

I tu se, naravno, prevare. Jer mi koji znamo reći “dobar dan” i “hvala”, koji se nasmijemo prolazniku na ulici ili pomognemo kolegi na poslu – nismo takvi jer nam je dosadno, nego zato jer smo izabrali biti takvi ljudi.

U ovoj eri “tvrdoće” na rate, gdje je cool biti bezosjećajan, a suosjećanje se doživljava kao bug u karakteru, gdje je izgradnja odnosa postala maskenbal samodopadnih ego-tripera, a ljubaznost krinka prijetvornosti, empatija je softver koji mnogi nisu ni pokušali instalirati.

A kad se nas koji s osmijehom prolazimo gradom, život odluči testirati (a testira nas redovno), onda iznenada ljudi shvate da nismo od stakla. Da kad pukne, ne pucamo mi, nego sve ono oko nas. Jer mi se svaki put sastavimo još čvršći. I da kad zašutimo, to više boli nego kad viču oni što urliču.

Neka vas ne zavaraju oni što se smiju. Oni znaju točno što rade.

Uživajte u svome životu ispod svog kišobrana!