- Renata Ivaštinović
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Vjerojatno će mnogima biti čudno što sam ja, poznata po “always look on the bright side of life” odabrala baš ovakav naslov, no kad izgleda kao da se svijet ubrzava prema vlastitoj propasti, postaje sve nejasnije što znači biti razuman, emocionalno zdrav ili jednostavno – čovjek.
Svakodnevno se proizvodi nova tjeskoba – slike rata, genocida, urušavanja klime, izumiranja biljnih i životinjskih vrsta, cenzure, porast ekstremnih ideologija, kontrola ženskih tijela, dogme koje ponovo uzdižu čistoću iznad slobode. A sve to promatramo u stvarnom vremenu, na ekranima, uz algoritme koji serviraju patnju kao sadržaj između dvije reklame.
Ratovi su svjetski real-time spektakl, ciklička normalnost. Prvo šok, zatim navika, potom zaborav. Unatoč tome, ako si zabrinut – “radi na sebi”. Ako si ljut – “previše si emocionalan”. Ako si umoran – “nisi u pravom mindsetu”. Ispada da nije problem u svijetu, nego u tome kako ga doživljavaš.
U trendu su industrija nade i društvena obaveza “pozitivnog mišljenja”. Trivijalizacija tragedije. S jedne strane, od pojedinca se očekuje mentalna otpornost, fleksibilnost i “pozitivan mindset”, a s druge strane, sam svijet u kojem živimo svakodnevno proizvodi nove razloge za duboku tjeskobu, gubitak povjerenja i duhovnu iscrpljenost.
U takvom kontekstu, pitanje optimizma i pesimizma više nije samo psihološka tema, već političko, filozofsko pa i egzistencijalno pitanje. Što znači biti optimist u svijetu koji trenutno nije najbolje mjesto za život? Je li pesimizam patologija – ili možda oblik etičkog budnog stanja?
Jedna od najsuptilnijih represivnih tendencija našeg vremena krije se u prividno bezopasnom imperativu: “Budi pozitivan.” Da, i ja sam tako govorila. Ali, bez one druge strane, to postaje too much. U početku oblikovano kroz samopomoćne knjige i korporativnu psihologiju, to je danas postalo kulturni standard. Ako ste tjeskobni, depresivni ili zabrinuti zbog stanja svijeta – problem je u vama, a ne u svijetu. Vaš je zadatak da “radite na sebi”, prakticirate zahvalnost, vježbate disanje i eventualno uzmete pravu tabletu.
Na taj se način tjeskoba, ona koja proizlazi iz struktura, sistemskog nasilja, društvene nepravde ili ekonomskog očaja, zamjenjuje s individualnim kvarom. Raspad svijeta se ne priznaje, ali se zato nudi čitav arsenal tehnika kako da vam to ne smeta.
Pesimizam i patnja više se ne toleriraju, one su disfunkcija. No, što ako pesimizam nije znak slabosti, nego inteligentan odgovor na realnost? Zrelost. Etička budnost. Pravo na tjeskobu u tjeskobnim vremenima je temeljno ljudsko pravo.
Kroz povijest, veliki pesimisti nisu bili ljudi od poraza, nego ljudi od istine. Cioran, Schopenhauer, Simone Weil, Pascal, Horkheimer i Adorno – oni nisu zazirali od suočavanja s tamnom stranom ulice. Nisu tražili bijeg, nego jasnoću.
Pesimizam nije odustajanje od života, nego odbijanje da se o njemu laže. To je spremnost da se pogleda stradanje i okrutnost i da se ništa od toga ne racionalizira ili banalizira. To je otpor protiv lažne utjehe i utješne laži – i zato nailazi na emocionalnu cenzuru.
Ako je važno kako izgledate na društvenim mrežama, ako se svaki osjećaj mjeri algoritmom angažmana – naravno da je biti pesimist loš brand. On je šum u sistemu, kvar u softveru optimiziranog društva. No, možda baš taj kvar znači da je čovjek još uvijek živ, nesvrstan, sposoban za osjećaj srama i pobune.
Suočeni s tim, ne mislite li da optimizam koji ne uključuje analizu moći, interesa i odgovornosti postaje ne samo besmislen, nego i opasan? To nije nada, nego ideološka anestezija. Pokušaj standardizacije osjećaja. Emocionalna sloboda nije sloboda da budemo stalno sretni. To je sloboda da osjećamo tugu, bijes, sumnju, nelagodu, a da nas se odmah ne dijagnosticira, ispravlja ili isključuje.
Ne zagovaram ni pesimizam kao stalnu tamnu opciju ni optimizam kao gotovu formulu sreće. Umjesto toga, predlažem zrelost i budnost, sposobnost da izdržimo paradoks: da u isto vrijeme vidimo svijet kakav jest, a ne izgubimo kapacitet za djelovanje.
Možda to ne izgleda lijepo na ekranu i nije ugodno uhu, ali možda je upravo to ono što je ostalo čovjeku koji još zna misliti, osjećati i djelovati, a da se ne mora izjasniti ni kao optimist ni kao pesimist. Možda trebamo prepoznati emocionalnu manipulaciju današnjice prema kojoj je patnja privatna greška, a optimizam dužnost. Kada nešto postane obveza i uvjet za društveno ukalupljivanje, kao što je to postao optimizam – to može biti opasno. I možda se ne trebamo samo upitati kako se osjećamo u ovom svijetu, nego jesmo li još uopće sposobni i smijemo li se osjećati kako se osjećamo?
Zahvalna na ljudima u mom životu koji se još uvijek svakodnevno bore, kojima nije svejedno i koji su moja snaga, motivacija i inspiracija. Volite svoj život i uživajte u njemu!
