Kažu da je svijet pozornica, ali rijetko tko primijeti da je većina glumaca zaboravila glumiti.
Ljudi nose maske toliko dugo da se više ne sjećaju vlastitog lica.
Bježe od sebe, ali traže istinu. Žele slobodu, ali biraju iluziju.
Tako nastaje paradoks naše civilizacije što se netko više trudi izgledati ‘normalno’, to se više udaljava od vlastite ljudskosti.
Zato je lik klauna danas dublji nego ikad.
Klaun je simbol onoga što je čovjek oduvijek pokušavao sakriti ranjivosti, apsurda, istine da je život i tragedija i komedija u isto vrijeme.
Klaun priznaje da svijet nema smisla, da se pravila mijenjaju kako kome paše, da je kolektivna svijest često samo dobro uvježbana halucinacija.
Nije klaun lud. Lud je sustav koji nagrađuje površnost, a kažnjava autentičnost.
Lud je svijet koji potiče da se smiješiš dok toneš, da šutiš dok vidiš nepravdu, da se pretvaraš da ti je dobro dok te sve živo boli.
Zato danas biram ironično lice klauna ne da bih sakrila sebe, nego da bih ogolila svijet, jer ponekad trebaš obući boje apsurda da bi jasno vidio tko su stvarni likovi u ovoj priči, a tko samo statisti izgubljeni u vlastitim maskama.
Na kraju dana, u ovom teatru iluzija, bolje je rugati se iluziji nego dopustiti da ti od nje pukne duša.
