Ovo je poučna priča o Samiru i Muhammedu, kršćaninu i muslimanu koji su živjeli u Damasku krajem 19. stoljeća. Samir je bio paraliziran, a Muhammed slijep, no zajedno su funkcionirali savršeno.
Ova fotografija Samira i Muhammeda nastala je u Siriji 1889. godine.
Čovjek kojega drugi čovjek nosi na leđima je kršćanin, čovjek patuljastog rasta koji nije mogao hodati, po imenu Samir. Čovjek koji ga nosi je slijepi musliman po imenu Muhammed.
Da bi se kretao ulicama Damaska, Samir je bio potpuno ovisan o Muhammedu, a Muhammed je ovisio o Samiru, koji mu je svojim vidom pomagao u izbjegavanju prepreka na putu. Muhammedove noge bile su i Samirove, kao što su Samirove oči bile i Muhammedove. Bez Samirovih očiju, Muhammed bi bio izgubljen, baš kao i Samir bez Muhammedovih nogu.
Jedan od njih bio je u mogućnosti hodati, a drugi je bio u mogućnosti vidjeti, tako da su zajedno činili savršenu cjelinu. U potpunosti su ovisili jedan o drugome, međusobno se nadopunjavali te tako činili nerazdvojnu cjelinu.
Njihova priča i danas ljude dira u srce, podsjećajući ljude na činjenicu kako smo cijeloga života ovisni jedni o drugima i kako jedino zajedno, oslanjajući se jedni na druge možemo nešto postići. Svatko od nas zna nešto što netko drugi ne zna ili može nešto što nešto drugi ne može. Zato smo tu da si međusobno pomognemo i budemo tu jedni za druge kada je to potrebno.
Navodno su i Samir i Muhammed bili siročad. Živjeli su zajedno u istoj sobi. Bili su uvijek zajedno. Samir je imao dar za pripovijedanje pa je mušterijama jednog kafića u Damasku pričao priče iz Tisuću i jedne noći, dok je Muhammed uživao u prijateljevim pričama.
Jednoga dana, kada se povukao u svoju sobu, Muhammed je pronašao svog prijatelja mrtvog. Kada je Samir umro, Muhammed je u njihovoj sobi neutješno plakao punih tjedan dana. Bio je očajan. Izgubio je svoju drugu polovicu, izgubio je nepovratno sastavni dio sebe. Više nije mogao funkcionirati i kao rezultat toga, preminuo je od tuge sedam dana nakon Samirove smrti.
Na pitanje – kako su se tako dobro slagali, jer su bili različitih vjera, Muhammed je prije smrti rekao samo ovo: „Ovdje smo bili isti.“, pokazujući rukom na srce.
Tako je to bilo nekad u Siriji…
Nije religija ta koja razdvaja ljude. Svatko ima pravo na svoje viđenje Boga i na svoju vjeroispovijest. Ono što ljude razdvaja je njihova težnja za podjelama, baš kao što ih spaja njihova težnja za zajedništvom.
