Primijetila sam i lekcije koje se stepeničasto ponavljaju. Svako ponavljanje ima “dodatak”. Podsjeća me na razlomke u osnovnoj školi. Prvo se uče jednostavni razlomci, a onda u sljedećem razredu kompliciraniji. U srednjoj školi još kompliciraniji… Gradacija. Nadogradnja.

Dugo sam vremena mislila da se vrtim u krugu i da nikako ne mogu naučiti neke stvari i ne mogu razlučiti što u životu moram napraviti da se riješim toga i da više naučim. A onda sam počela promatrati emocije, koje se pri tom javljaju. Rekla bih da su emocije izvrsni pokazatelji koliko sam napredovala.

Životne lekcije, između ostalog, služe i da izvuku sve ono što je čovjek potisnuo i zakopao duboko u sebe. Potisnute i zanemarene emocije se zabetoniraju i stvaraju blokade u našem biću.

Zapravo bi se trebalo “čistiti” na dnevnoj bazi. Svaki dan izbaciti nakupljeno. Ali, skloni smo zatvarati oči… Ove stepeničaste lekcije izvlače iz nas malo pomalo zaboravljene stvari, u onoj mjeri, koliko možemo podnijeti. Koliko smo spremni.

Ako želimo otkriti vlastiti napredak, promatrajmo emocije koje se javljaju, njihovu formu i intenzitet. Tako ćemo još bolje upoznati sebe. Treba se riješiti starih i trulih emocija. Što duže leže u nama, postaju opasnije.

Sve progutano želi izići na vidjelo. Ako to stalno zaustavljamo, ruši nam unutarnju ravnotežu. Ispolji se u obliku poremećaja, raznih psihičkih i fizičkih bolesti i dovodi do patnje. Tako nastaju toksični odnosi, u kojima još više patimo i sve više gubimo sebe. I na kraju umiremo kao stranci sami sebi.