- Sandra Rubić
- Arhiva portala Epoha
Ne moramo imati komplekse, devijacije, poremećaje ili bolesti da bi razumjeli nekoga tko to ima. Dovoljno je poznavanje ljudske duše, empatija i poznavanje metafizike. Barem onoliko koliko je to u ljudskoj moći. Mi jesmo beskonačni, ali naša percepcija, razum i prikopčanost na kolektivnu svijest su ograničeni.
Ipak, težnja za učenjem, otvaranjem srca, a samim time, dobivanje barem djelomičnog pristupa Znanju, čini od nas smirenu, odmjerenu i otvorenu osobu. Ionako, samo smo zrno pijeska u pustinji ili kap mora u svim vodama ove planete, ovog Svemira.
Ponekad, čini nam se da smo dio kolektivnog ludila ili kolektivne izopačenosti i bolesti čovječanstva. Zapravo, vrlo često… Otkad vjerujem sebi, svojim primarnim “postavkama”, jasno, a neizrecivo, vjerujem u svoje slike, koje dobivam iz sfere tog Znanja.
Slušam svoju dušu, svoje srce i svoje tijelo. Vrlo su moćna kombinacija. Trudim se i ipak iznenađujuće uspijevam pri pogledu u ljudsku dušu. Brine me samo porast idiotizma ljudstva općenito (od velikih ratova do sitnih malih zlobnih čovječuljaka), a raduje me svaki, možda minimalni porast, ali ipak neki porast ljudske svijesti. Jer nas to jedino može spasiti.
Spašava nas Znanje o višoj svijesti, o Nekome tko nas podržava i voli i vodi i jedino tako možemo preživjeti. Shvatila sam da je recept za unutarnju radost, ne vjera, već sigurnost da se uvijek, ali baš uvijek, mora stvoriti ravnoteža između nas i svijeta. Prihvaćanje, praštanje, razumijevanje (barem) i čuvanje sebe i svoje duše.
Možda će zvučati kao klišej… Ali vjera u veličinu Stvoritelja, vjera u samoga sebe, ipak održava ovaj Život produktivnim i radosnim. I u najgorim situacijama, mi ćemo znati koje je naše uporište i da je sve sa svrhom i razlogom.
Ljudski jad, kompleksi, neopraštanje i ta jadna, nemoćna neljubav, ometat će nas, samo zato da nas učini jačim, snažnijim i s još većom vjerom u Život. Moja ignorancija ždere živce jadnim, malim, nedorečenim zlobnim čovječuljcima, koji traže svoju vlastitu dušu. Možda trenutačno u suprotnom smjeru, ali i to je sve potraga…
Doživjeh i prepoznah licemjere života [ili jadnog beskičmenjačkog i “bez muda” preživljavanja], i jednostavno sam ušutkala svoj ego. Jer, kako god, ego mi se javi i osjetim samozadovoljstvo…
Ali to nije bitno. Bitni su moji Voljeni. I ja. I opet ponavljam… Moja OBITELJ su oni koji su me rodili i koje sam ja rodila plus oni Prijatelji s kojima imam Ljubav. LJUBAV je odgovor na sve. Uvijek.
